44. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu
SJEVERNA AMERIKA
U Sjevernoj Americi prema nekim procjenama živi oko 650 000 Hrvata, od čega ih je više u Sjedinjenim Američkim Državama nego u Kanadi. Ima ih iz svih krajeva Hrvatske, a cijeli su kontinent počeli naseljavati još koncem 19. stoljeća, s time da doseljavanje u to područje nikada nije ni jenjalo ni prestalo. Stoga je hrvatski jezik donekle još očuvan, jer još ima onih koji su rođeni u Hrvatskoj.
KANADA
U Kanadi živi nešto više od 100 000 Hrvata, a koncentrirani su u većim gradovima poput Toronta i Vancouvera i njihovim okolicama. Ima ih i u Alberti, kamo su u velikome broju dolazili poslije Domovinskoga rata. U Torontu živi najviše Hrvata iz Hercegovine i sa sjevera Hrvatske, te Dalmatinaca, kojih ipak ima nešto više u Vancouveru, gdje se po tradiciji bave pomorstvom i ribarstvom.
Jedna od istaknutih osoba među kanadskim Hrvatima ministrica je za ekonomsku raznolikost Zapadne Kanade Lynne Yelich, djevojački Zdunich. Rođena je 1953. godine u gradu Saskatoon u pokrajini Saskatchewan. Ministrica Yelich treća je generacija kanadskih Hrvata, porijeklom iz Lovinca u Lici. Zastupnica je u kanadskome Parlamentu od 2000. godine i prvi je ministar hrvatskoga porijekla u jednoj vladi Sjeverne Amerike.
S lijeva na desno: Branka Bezić Filipović, John Marion, predsjednik Baka Communications i Kanadsko-hrvatske gospodarske komore, i ministrica Lynn Yelich
U blizini Toronta nalazi se Sveučilište Waterloo, na kojem djeluje Katedra za hrvatski jezik i književnost, a osnovana je na temelju dogovora između Sveučilišta i Hrvatske zajednice. Svečano ju je otvorio 28. rujna 1989. godine tadašnji rektor Sveučilišta u Zagrebu dr. Zvonimir Šeparović. Za uspostavu katedre treba zahvaliti svim donatorima novčanih priloga, jer je Sveučilište Waterloo tražilo polog od milijun dolara. Neki od donatora bili su Ivica Zdunić, Pavle Horvat, Jure Balan, Jakov Krpan, Neda i Lazar Hristovski, Franko Katana, Janko Herak, Dušan Bezić, Anton Kikaš i drugi. U Odboru Zaklade za hrvatske studije koja se izborila za katedru bili su fra Ljubo Krasić, Anton Kikaš, Gojko Šušak, Zlatko Bobešić, Dušan Bezić, Jerko Nekić i Zoran Pejović. Pročelnik katedre 20 je godina bio prof. dr. Vinko Grubišić, danas emeritus. Predavači su bili profesori s Filozofskoga fakulteta u Splitu: Gordan Matas godinu dana, Helena Burić pet godina i, odnedavna, Ivana Petrović. Od samoga početka na Sveučilištu postoji i dopisni studij hrvatskog jezika, a od 2006. godine, kao prvi u svijetu, postoji i studij hrvatskoga jezika na Internetu, na programu Angel.[1]
Profesorica Helena Burić s prof. dr. Vinkom Grubišićem lijevo i s Antonom Kikašem desno
U Torontu se nalazi Croatia Street, koja se nekada zvala Awde. Ime je dobila 1908. godine po Robertu Awdeu (1838. – 1928.), koji je tamo imao zemljište, a niz je godina radio za grad kao sanitarni inspektor. Velikom mukom ondašnjih Hrvata na ulici Awde bila je sagrađena Hrvatska župa naše gospe kraljice Hrvata, koja je danas na kućnome broju 7. Hrvatska zajednica je zbog toga gradskoj upravi podnijela zahtjev za promjenom imena ulice iz Awde u Croatia, što je bilo prihvaćeno gradskom odlukom 1981. godine. Postavljena je i ploča, gdje je na betonskome bloku zapisana ova povijesna priča.
Toronto, hrvatska crkva u Hrvatskoj ulici
Najviše priznanja od kanadske države Hrvati su dobili zahvaljujući sportu. Nogometni klub Toronto Metros-Croatia primljen je u Hall of Fame, Kuću slave kanadskoga nogometa. U gradiću Vaughn smještena je zgrada The Ontario Soccer Centre, i u njoj se nalazi Hall of Fame Museum.
Vaughn, Hall of Fame Museum
Nogomet je Hrvatima u Kanadi bio više od igre i opuštanja, njime su izražavali nacionalne osjećaje i pripadnost hrvatskomu narodu. Većina nogometnih klubova nastala je od 1949. pa nadalje. Nogometni klub Croatia Toronto osnovan je 1956. godine. Prvakom države postao je 1972., a iste je godine osvojio Kup Kanade i Hrvatsko-američki turnir. Malo-pomalo nastali su novčani problemi, pa se počelo pregovarati o udruživanju s vlasnicima Toronto Metrosa, koji je igrao u sjevernoameričkoj profesionalnoj ligi. U ime Croatie pregovore su vodili članovi Upravnoga odbora Nikola Rukavina i Dušan Bezić, i 1975. godine osnovan je klub Toronto Metros-Croatia. To udruživanje nije bilo dobro primljeno ni s kanadske ni s hrvatske strane. Mediji su prigovarali da momčad više nije kanadska nego etnička. S druge strane taj čin podijelio je i hrvatsku zajednicu. Međutim, 1976. godine u prvu momčad došao je igrati znameniti Eusebio, i osvojeno je prvo mjesto sjevernoameričke profesionalne lige. Toronto Metros-Croatia naposljetku je prodan TV postaji Global TV 1978. godine.[2]
Trideset i četiri godine od osvajanja kanadskoga i sjevernoameričkoga prvenstva klub Metros-Croatia 5. lipnja 2010. godine uveden je u Kuću slave kanadskoga nogometa, Hall of Fame.[3] Na svečanome banketu u dvorani Liberty Grand u nazočnosti tristotinjak sportaša i sportskih djelatnika Dušana Bezića dopala je dužnost da u ime kluba zahvali Izvršnomu odboru Kanadskoga nogometnog saveza i direktoru Kuće slave Lesu Jonesu na dodijeljenoj časti. Bezić, koji je od 1975. do 1978. bio upravni direktor Kluba, u svojoj je knjizi zaključio:
Ovom nagradom ime „Toronto Metros-Croatije“ uklesano je zlatnim slovima u anale kanadskoga nogometa, gdje će zauvijek ostati i biti na čast i ponos ne samo onima koji su svojim radom i osobnim žrtvama to postigli nego i budućim generacijama kanadskih Hrvata.
Dušan Bezić i trofej Toronto Metros-Croatije u Muzeju Hall of Fame
Međutim, nije to sve što je obitelj Bezić dala kanadskomu sportu. Dušanova djeca, kći Sandra (1956.) i sin Val (1952.) bili su peterostruki seniorski prvaci Kanade u umjetničkome klizanju na ledu. Na zimskoj Olimpijadi u Sapporu 1972. godine osvojili su deveto mjesto. Na pet svjetskih prvenstava bili su najbolji zapadnjački par, i bili su peti na svjetskoj listi iza ruskih i istočno-njemačkih parova. Val Bezić klizanje je sasvim napustio u 30. godini. Sandra je prestala s natjecanjima nakon povrede u 18. godini, ali je ostala u klizanju i postala jedna od najboljih koreografkinja svijeta. Producentica je revije na ledu Stars on Ice.[4] Triput joj je dodijeljena nagrada Gemini, najviša nagrada koju dodjeljuje kanadska Filmska i televizijska akademija. Sandra Bezić primljena je u Skate Canada Hall of Fame, Kuću slave kanadskoga klizanja, 2010. godine.
Sandra Bezić
Kanadska pošta objavila je marku i prigodnu omotnicu sa siluetom klizačkoga para, sestre i brata Bezić, 1972. godine.
Uz klizanje na ledu prirodno je da hokej bude najpopularniji sport u Kanadi. Jedan od velikih kanadskih profesionalnih hokejaša bio je Joseph Steven Sakic, rođen u gradu Burnaby u Britanskoj Kolumbiji 1969. godine. Roditelji su mu došli iz Hrvatske; majka Slavica je Ličanka a otac Marijan Šakić Imočanin. Kako je u ranome djetinjstvu govorio samo hrvatski jezik, jezična barijera ga je odredila, i postao je poznat kao vođa koji vodi svojim primjerom. Smatra se da je Joe Sakic bio jedan od najboljih napadača svih vremena. Igrao je u Quebec Nordiques od 1988. do 1995. godine, kada je prešao u američki klub Colorado Avalanche, gdje je ostao do povlačenja iz športa 2009. godine. Nositelj je dviju srebrnih i četiriju zlatnih medalja, od kojih je jedna juniorska, a jedna s Olimpijade u Salt Lake Cityju. Primljen je u Kuće slave, Hockey Hall of Fame, 2012. godine i u Canada Sports Hall of Fame 2013. godine.
Joe Sakic za vrijeme igračke karijere (fotografija s Free Domain, autor Hakan Dahlstrom)
Braća Peter i Frank Mahovlich također su bili kanadski hokejaši. Rođeni su u Timminsu u Ontariu od hrvatskih roditelja. Peter se rodio 1946. godine pa su ga zvali Little M, a Frank 1938. godine i zvali su ga Big M. Frank je igrao hokej od 1957. do 1979. godine na poziciji lijevoga krila, i bio je u momčadi koja je šest puta osvojila Stanley Cup. Nakon napuštanja sportske karijere ušao je u politiku i bio je senator Liberalne stranke u Ottawi od 1998. do 2013. godine. Primljen je u Kuću slave kanadskoga hokeja, Hockey Hall of Fame, 1981. godine.
Frank Mahovlich, Big M, kao igrač hokeja (fotografija s Free Domain)
Velik doprinos kanadskome sportu dao je boksač George Chuvalo, rođen u Torontu 1937. godine od roditelja Hrvata, Stipe i Katice. Već kao student počeo se baviti boksom i 1955. godine postao je amaterski šampion teške kategorije. Iduće godine prešao je u profesionalce. Nijednom nije bio nokautiran u karijeri koja je trajala do 1979. godine, i u kojoj se borio u 93 borbe. Bio je kanadski prvak i dvaput se borio za titulu svjetskoga prvaka. Najpoznatije su njegove borbe s Muhamedom Alijem, koji je Chuvala opisao kao jednog od najtežih protivnika u svojoj karijeri. George Chuvalo ušao je u Hall of Fame, Kuću slave, te u Svjetsku boksačku kuću slave, dobio je odlikovanje Member of Order of Canada 1998. godine i zvijezdu na kanadskome pločniku Walk of Fame 2005. godine.[5]
George Chuvalo (Flicker upload bot, Free Domain) i njegova zvijezda (autor Tabercil, Free Domain)
[1] Bezić, Dušan.2011 . Šoltanin na tankom ledu. Izdavački centar Rijeka. Rijeka. 280. str.
[2] Bezić Filipović, Branka. 2009. Šport u životu iseljenika. Naklada Bošković. Split. 105. str.
[3] Bezić, Dušan. 2011. Šoltanin na tankom ledu. Izdavački centar Rijeka. Rijeka. 332. str.
[4] Isto kao pod 19. 107. str.
[5] Isto kao pod 21. 108. str.