10. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu

 

SRBIJA

 

     U Srbiji nalazimo ulice koje nose nazive po hrvatskim gradovima. U Beogradu postoje Zagrebačka, Istarska, Dalmatinska, Matoševa, Splitska, Dubrovačka ulica i druge ulice hrvatskoga imena, što izaziva ponos kod Hrvata kojih u Srbiji ima skoro 60 000.

 

Splitska ulica Bgd

Beograd, Splitska ulica

 

Dubrovačka ulica Bgd 

Beograd, Dubrovačka ulica

     Simbol grada Beograda, poznati kip Pobjednik, rad je hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića, koji je izrađen 1928. godine. Prvotno je kip trebao biti postavljen na Terazijama u sredini bazena fontane, spomenika pobjede srpske vojske u balkanskim ratovima. Taj je projekt Meštrović izradio još 1912. godine, ali se od njega odustalo dolaskom Prvoga svjetskog rata. Poslije rata bilo je žučnih rasprava oko lokacije kipa. Naime, beogradske gospođe bile su zgrožene time da bi se u centru grada nalazila skulptura gologa muškarca pa su izašle na ulicu protestirati. Na koncu je odlučeno da se kip premjesti na Kalemegdan, gdje je i postavljen 1929. godine.

 

Terazije19343 copy

Terazije, mjesto gdje je prvotno trebao biti postavljen spomenik Pobjednik

 

 

Pobjednik copy

Pobjednik, rad Ivana Meštrovića na Kalemegdanu

     Drugo je veliko djelo Ivana Meštrovića u okolici Beograda Spomenik neznanom junaku na Avali. Građen je u suradnji s arhitektom Haroldom Bilinićem od 1934. do 1938. godine u spomen poginulima u Prvome svjetskom ratu, a naručio ga je kralj Aleksandar I.. Spomenik, koji ima oblik sarkofaga, izrađen je od crnoga granita iz Jablanice. Okružen je karijatidama koje su predstavljale sve narode kraljevine Jugoslavije. 1987. godine proglašen je spomenikom od posebne važnosti, i pod zaštitom je Republike Srbije.

 

Spomenika neznanom junaku Avala copy

 

     Kipar Ivan Meštrović rođen je 1883. godine u Vrpolju a umro je 1962. godine u South Bandu u Sjedinjenim Američkim Državama. Najpoznatiji je hrvatski kipar 20. stoljeća. Pokopan je u Crkvi Presvetoga Otkupitelja kod Otavica, koja je ujedno i obiteljski mauzolej.

     Još kao dijete rezbario je figure u kamenu muljici i drvu, kada je za njega čula grupa splitskih profesora, među kojima i Ante Bezić. Doveli su ga u Split u klesarsku radionicu Petra Bilinića, a novčano su ga podupirali Drnišani. Bilinić je nakon nekoga vremena došao Beziću moleći ga da Meštroviću pruži i neku teorijsku poduku, jer je Ivan brzo postao majstor u ručnome zanatu. Podučavajući ga, profesor je Bezić uvidio da Meštrović zaslužuje i najvišu  umjetničku naobrazbu. Poslao ga je svojem sinu Zvonimiru (rođenom u Splitu 1884.), koji je tada živio u Beču i koji je odigrao bitnu ulogu u školovanju genijalnoga kipara. Očevom i svojom upornošću Zvonimir je Meštrovića upisao na studij gdje je ovaj briljirao. U Pučkom listu urednik Juraj Kapić napisao je da zna kako je Meštrović odveden od ovaca te da je i on nastojao da ga se pošalje u Beč na školovanje.[1] Jedan od prvih Meštrovićevih radova bio je portret Zvonimira Bezića, napravljen u Splitu za vrijeme školskih praznika, koji se čuva u Galeriji Meštrović na Mejama. Njih dvojica ostali su vezani, i kada se Meštrović oženio prvom suprugom Ružom Klein, Zvonimir mu je bio vjenčani kum.[2]

     Po završetku školovanja Meštrović je otišao u Pariz, gdje je došao u dodir s A. Rodinom. Izlagao je na Svjetskoj izložbi u Rimu 1911. godine. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata, živeći u emigraciji, postao je članom Jugoslavenskoga odbora. Poslije rata vratio se u domovinu i tu je živio do Drugoga svjetskog rata. Bio je zatvoren, zatim je emigrirao u Italiju i Švicarsku, a 1947. godine otišao je u Ameriku, gdje je predavao kiparstvo na Syracuse University, Syracuse, N.Y., a potom na University of Notre Dame u South Bandu, Indiana. Od 1902. godine izlagao je u umjetničkim središtima Europe i Amerike. Meštrović je imao široko polje interesa. Iako prvenstveno kipar, okušao se i kao arhitekt, slikar, pisac, sveučilišni nastavnik i političar. Velik je dio svoje imovine u domovini darovnicom iz 1952. godine poklonio hrvatskomu narodu.

 

     

     Ispred zgrade Narodne skupštine Srbije nalaze se dvije skulpture Igrali se konji vrani, rad splitskoga kipara Tome Rosandića (Split 1878. – Split 1958.). Rosandić je bio profesor i prvi rektor Umjetničke akademije u Beogradu, i jedan od njenih osnivača. Za skulpture ispred skupštine vezana je anegdota. Pričalo se da ne predstavljaju borbu čovjeka s prirodom, nego da jedna predstavlja čovjeka koji konja (zastupnika) bez otpora uvodi u skupštinu a druga konja (zastupnika) koji se opire da ga ne izvedu iz skupštine.

 

250px-Росандић copy                       igrali_se_konji_vrani copy

Toma Rosandić i njegovi konji vrani

 

 

 



[1] Pučki list, 1903. godina, br.15., str. 179.

[2] Bezić, Živan. Arhitekt Ante Bezić, članak Baština, Grohote 2004. Str. 55. Općina Šolta. (obiteljska priča autorice knjige, potvrđena dokumentima)