20. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu 

SANTIAGO DE CHILE

 

     Glavni grad Čilea, petomilijunski Santiago, mjesto je gdje se slijevala hrvatska emigracija iz ostalih krajeva Čilea, bilo zbog školovanja ili zbog posla, jednako onako kako se to događa u svim državama svijeta, kada stanovnici provincije odlaze u metropolu. U velikome gradu, obilježja jedne male države poput Hrvatske malo teže se uoče, ali ipak ih ima.Na primjer, nacionalno savjetovalište Ministarstva zdravstva nosi ime po Dr. Juanu Damianoviću.

     Santiago de Chile ima hrvatski trg koji se zove  Plaza Republica de Croacia, a otvoren je 26. lipnja 2011. godine povodom 20. obljetnice neovisnosti Republike Hrvatske. Smješten je u četvrti Vitacura.

 

Santiago Plaza Croacia

Santiago de Chile, Plaza Republica de Croacia (fotografija dobrotom  Renee i Ivane Ivin)

 

     Na Hrvatskome trgu, na postolju od crnoga mramora, na kosoj je površini ispisana prva strofa hrvatske državne himne, dok je na prednjoj strani postavljen hrvatski grb.

Hrv trg 2

Santiago de Chile, Plaza Republica de Croacia (fotografija dobrotom Renee i Ivane Ivin)

 

     U četvrti Vitacura postoji rotonda Perez Zujovic, koja povezuje Vitacuru sa susjednom četvrti Las Condes, a posvećena je Edmundu Perezu Zujovicu iz Antofagaste. Postoji namjera da se rotonda premjesti do 2017. godine, jer je u planu preuređenje istočnoga dijela centra grada. To nije sve što je glavni grad posvetio nekadašnjemu ministru. Universidad de Chile svojim studentima dodjeljuje stipendiju Perez Zujovic.

 

Rotonda Zujovic

      Osim Zujoviceve zaobilaznice u Santiagu nalazimo ulice Istria, Karlovac, Makarska, Split, Dalmacia, Pula i Zadar. Zatim, tu su prolazi sa sljedećim imenima: Brach, Bukovina, Castelnovi, Croacia, Dubronic, Lika, Makarska, Nevenka, Novi, Pag, Papa Sime, Mama Kristina, Preradovic, Rab, Dalmacia, Skradin, Split, Stric Mate, Senj, Trogir, Vir, Vuk, Mar Adriatico, Yadran i Zagreb, te trg Dalmacia.

 

      I dvije dame rođene u Antofagasti, osim u rodnome gradu, dobile su svoje mjesto i u metropoli. To su Lenka Franulić i Lily Garafulić.

     U gradskoj četvrti Nunoa smještena je Srednja novinarska škola Colegio Lenka Franulic. Sada već daleke 1957. godine Lenka Franulić bila je prva žena u povijesti Čilea koja je dobila državnu nagradu za novinarstvo. Nakon njene smrti osnovana je nagrada s njenim imenom Premio nacional del periodismo Lenka Franulic, koja se može dobiti samo jednom u životu.

 

colegio Lenka F

Novinarska škola Lenka Franulić

 

11_lenka_franulic

 

     Osim ove škole u Santiagu de Chile postoji i škola koja se zove Escuela Republica de Croacia.

     Lily Garafulić rodila se u Antofagasti 1914. godine, a preminula je u 98. godini u Santiagu, gdje je provela najveći dio svojega života. Diplomirala je kiparstvo na Universidad de Chile. Usavršavala se u Parizu, gdje je i upoznala Constantina Brancusija, tvorca apstraktnoga kiparstva, što ju je odredilo u budućem radu. Kao stipendistica Zaklade Guggenheim boravila je u New Yorku. Šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća inspiraciju je nalazila u starim kulturama Uskršnjega otoka i Machu Picchua. 1995. godine dodijeljena joj je nacionalna nagrada za umjetnost. Obnašala je funkciju direktorice Muzeja lijepih umjetnosti, predavala je na Universidad de Chile i proglašena je emeritusom nakon umirovljenja na fakultetu. Računa se da je u 80 godina svojega rada stvorila oko 300 skulptura. Najpoznatije su 16 skulptura proroka na kupoli bazilike Nuestra senora de Lourdes u Santiagu de Chile, visoke 3.5 m. Kupolu je projektirao njezin brat arhitekt Andres Garafulić.[1]

     Camara Chilena del Libro u četvrti Providencia jednu je svoju dvoranu nazvala Sala Lily Garafulic.

 

Lily

Lily Garafulić (1914. – 2012.)

 

skulpture Santuario_Lourdes

Skulpture proroka, rad Lily Garafulić

 

VALPARAISO

 

     U čileanskom gradu Valparaisu, jednoj od najznačajnijih luka na Pacifiku, u kojoj živi gotovo 300 000 stanovnika nalazi se Palacio Baburizza. Palaču je svojoj obitelji dao izgraditi Talijan Ottorino Zanelli 1916. godine, u kombinaciji stilova art deco i art nouveau. Nakon Zanellijeve smrti njegova je udovica 1925. godine palaču prodala Pascualu Baburizzi On je građevinu preuredio, a radove mu je vodio arhitekt Vicente Colovic, koji je poslije uredio i okoliš. Danas je Palacio Baburizza kuća-muzej u kojoj se nalazi vrijedna zbirka slika, kojih je dio donacija samoga vlasnika.

     Paško Baburica (Koločep, 1875. – Los Andes, 1941.) došao je na sjever Čilea kao sedamnaestogodišnjak i radio je u proizvodnji salitre, da bi poslije i sam postao vlasnik lanaca za izvoz salitre u Europu. Kada je 1928. godine u tome poslu nastupila kriza, počeo je ulagati u poljoprivredu u Los Andes, a bio je i bankar. Nije se ženio, pomagao je stari kraj, dio svojega bogatstva ostavio je čileanskoj državi, a zemljište Državnomu botaničkom vrtu.

 

Pascual Baburizza

Pascual Baburizza (1875. – 1941.)

 

     Baburizzu je upoznao i Ivan Lupis Vukić, novinar i pisac, koji ga je spomenuo u pismu poslanomu Živku Vekariću u Split 1930. godine:

     Prvi dan kada stigoh ovdje 10/IV bio kod Baburice na ručku. Kuća mu je kraljevska palača, na najljepšem mjestu u Valparaisu. Inače, još ne govorih s njim o Burreau. Nemoguće, tako je zaposlen. To ti je čudo od čovjeka. Upravlja sa desetak velikih preduzeća. Tamo (u Hrvatskoj op. autorice) se pojma nema šta je Baburica.[2]

 

 

Palača Baburizza

Palača Baburizza u Valparaisu

 

 

kamin                                  salon

 

     Baburizza je imao svoja poljoprivredna imanja u Los Andes, području koje spada pod regiju Valparaisa. Tamo je danas Srednja poljoprivredna škola Instituto Agricola Pascual Baburizza, koja je smještena u ulici Avenida Pascual Baburizza.

     Školom upravlja Fundacija Andronico Luksic, a fundacijom njegova kći Paola. Jedna od školskih stipendija također nosi naziv po Andronicu Luksicu.

 

SWScan00272

Los Andes 1930. godina, Hacienda Koločep Paška Baburice, gdje se sada nalazi Poljoprivredna škole[3]

 

Los Andes iz zraka          Ulaz

Teren na kojemu je smještena Poljoprivrenda škola i ulaz u Školu

   

Fundacija Luksic

 

 



[1] Bezić Filipović, Branka. 2014. Simbolično povezivanje kontinenata povodom  sjećanja na Lily Garafulić. Matica br.6/

[2] Bezić Filipović, Branka. 2011. Ivan Lupis-Vukić, prvi iseljenički novinar.  Hrvatska matica iseljenika. Split. 54. str.

[3] Fotografirao Ivan Lupis Vukić (dobrotom Lupisove kćeri Mare Pilković)