18. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu

LENNOX

Južno od Ognjene zemlje, na istočnoj strani otoka Navarino, nalaze se otoci Picton, Nueva i Lennox, koji spadaju u provinciju Čileanska Antarktika. Koncem 19. stoljeća, kada su tamo živjeli Indijanci plemena Yagan, čileanska vlada odobrila je koncesije radi eksploatacije ugljena i zlata, te razvoja stočarstva. Picton je dobio Thomas Bridges, Englez koji je osnovao grad Ushuaiu. Nuevu je dobio Bračanin Ante Miličić, a Lennox Stipe Lončarić. Na Lennoxu je tada zlato tražio i Ivo Borić, pa je jedan potok po njemu dobio ime Arroyo Boric. Borić je bio jedan od 500 Hrvata koji su tijekom 26 dana, u razdoblju od prosinca 1891. do veljače 1892., zajedno pronašli 115 kg zlata. Tijekom dvije godine, od 1891. do 1893., na Pictonu, Nuevi, Lennoxu i Navarinu ukupno je pronađeno 1 500 kg zlata.[1] Vijest o bogatim nalazištima brzo se pročula, pa je to bio jedan od razloga dolaska Dalmatinaca na jug Čilea.

     Uz to čileanska je vlada davala povlastice onima koji su imali volju poći tamo živjeti. Tko se upisao kao kolonist dobio je zemlju za male novce, materijal za gradnju kuće i stoku, s odgodom plaćanja od tri godine. Vlada je 1884. tiskala letke na kojima su, osim povlastica, bile navedene prednosti života u Patagoniji. Pored zlata i kamenog ugljena istaknuto je da nema epidemija bolesti te da je neizmjerno dobra klima pogodna za uzgoj povrća. Ovo zadnje bilo je preuveličano, jer se čak i Darwin, prolazeći tim krajevima, pitao, kako je moguće da netko zamijeni sjeverne krajeve za ovako negostoljubiv predio.[2] Zime su tamo hladne i duge, a ljeta kratka, i uvijek puše vjetar. Pa ipak, tijekom 30 godina, od 1875. do 1907., stanovništvo Magallanesa povećalo se 15 puta. Dvije trećine došljaka bili su Čileanci, a jedna trećina stranci, od kojih je bilo 30% Hrvata. Vrijeme je pokazalo da su hrvatska djeca bila najbolji dar novoj domovini, jer ih je veliki broj stasao u uspješne i školovane ljude.[3]

     Mnogo godina poslije, na inicijativu Matea Martinića Beroša, Hrvatski dom iz Punta Arenasa, čiji je predsjednik tada bio profesor Andro Kukolj, postavio je spomenik i bakrenu spomen ploču na otoku Lennox, u uvali Lennox. Bilo je to 1978. godine, povodom stote obljetnice dolaska prvih hrvatskih kolonista u Magallanes, Petra Zambelića i braće Paravić. U spomen svih onih koji su u teškim uvjetima tamo stvarali egzistenciju zapisano je:

SJEĆANJE NA IZMUČENE RUDARE I POMORCE SLAVENE KOJI SU PIONIRSKI UČVRSTILI SUVERENITET ČILEA NA JUŽNIM OTOCIMA

POVODOM STOGODIŠNICE JUGOSLAVENSKOG DOSELJENJA U MAGALLANES

1878 - 6 - XII – 1978

     Imala sam posebnu čast položiti cvijeće na taj spomenik 2015. godine povodom stote obljetnice Hrvatskoga doma iz Punta Arenasa. Položila sam ga u ime Hrvatskoga doma, počasnoga konzulata Republike Hrvatske i konzula Rudija Mijača, te Hrvatske matice iseljenika. Zahvaljujući dopuštenju admirala Felipea Garcie Huidobra na Lennox sam bila prevezena vojnim brodom Alacalufe. Taj emocionalni moment podijelila sam s komandantom pomorske oblasti Beagle, pomorskim guvernerom Puerto Williamsa Patriciom Espinozom Sapunarom.

Branka Bezić Filipović i Patricio Espinoza Sapunar, na vjetru i kiši, uz spomenik Hrvatima. Na slikama dolje prikazana je uvala Lennox, u kojoj se spomenik nalazi,. U uvali danas stanuje jedan mornarički časnik s obitelji, koji je zadužen za kontrolu pomorskoga prometa.

NAVARINO

Otok Navarino nalazi se južno od Ognjene zemlje, s čileanske strane Kanala Beagle, nasuprot Ushuai, najjužnijemu gradu na svijetu. Na Navarinu su i najjužnija naselja na svijetu, i to Puerto Williams s oko 2 000 stanovnika, te još južniji Puerto Toro, gdje živi svega osam obitelji, djelatnika čileanske policije i mornarice. Na otoku neki lokaliteti nose hrvatska imena, poput luke Puerto Beban i špilje Caleta Beban, smještenih u uvali Bahia Windhond, a nazvanih po Fortunatu Bebanu iz Ushuaie.

     Planina na zapadu otoka, visoka 642 metra, zove se Monte Vrsalovic. Ime je dobila po Povljaninu Antoniu Vrsalovicu (1869.-1938.). Kraj nje se, na visini od 650 metara, nalazi planinski prijevoj Paso Mladineo, nazvan po Antoniu Mladineu. Vrsalović je na otoku Lennox našao dovoljno zlata za kupiti farmu, pa je zajedno s Lusiom Mladineom 1896. u uvali Wulaia započeo uzgajati ovce. Već iduće godine, imali su 4 000 ovaca, ali Mladineo je umro i naslijedio ga je brat Antonio, koji je nastavio raditi s Vrsalovićem na farmi.

Na slici lijevo prikazana je zapadna strana otoka Navarino, gdje se nalaze Monte Vrsalovic i Paso Mladineo. Na slici desno vide se plićaci Bahie Windhond, gdje se nalaze Puerto Beban i Caleta Beban.

Monte Vrsalovic je zapadno na lijevoj slici, a Caleta Beban je na jugu, u uvali Bahia Windhond. Na slici desno je Antonio Vrsalović sa suprugom Natalijom Mladineo i kćeri Juanitom i sinom Jose Miguelom.

     Otok Navarino domovina je Indijanaca plemena Yagan, koji su bili najjužniji narod na zemlji. Bili su, jer više ne postoje. Sasvim prilagođeni životu u surovoj klimi najčešće su hodali goli, mazali se mašću morskih životinja i ronili u moru u kojem je maksimalna temperatura 9 Celzijevih stupnjeva. Tako je bilo dok nisu stigli bijelci i donijeli nepoznate viruse i bakterije na koje nisu bili otporni. Navukli su im odjeću, i k tome dodali alkohol.

     Iz Europe su došli misionari Salezijanci, kojima je čileanska vlada dala koncesiju na 20 godina za obrazovanje i prilagodbu domorodaca na otoku Dawson u Mageljanovom tjesnacu na sjeveru, koji je udaljen od Navarina tridesetak sati plovidbe današnjim trajektima. Tamo su deportirali sve Indijance s Ognjene zemlje i južnih otoka u dvije misije, točnije u sabirne logore u kojima su trebali dobiti dom i hranu. Time je čileanska vlast dovršila genocid koji su započeli kolonizatori. Na otoku Dawson svi su bili izmiješani: i Selk'nami koje do tada nisu poubijali farmeri, i Yagani, i ostala plemena, koja nisu ni govorila isti jezik. O ponašanju bijelaca prema Indijancima svjedoči pismo koje je 1895. godine Nikola Bandić iz Punta Arenasa uputio Jurju Kapiću, uredniku splitskoga Pučkog lista, koje je ovaj objavio:

      Dovedoše u Punta Arenas 164 divlja Indijanaca iz Ognjene zemlje (Terra di Fuoco). Među njima je bilo dice, momčadi, ljudi sridovičnih i ravno 80 mladih divojaka. Ta jadna čeljad gola i bosa, a led žestok. Žalosno ih je bilo pogledati, gdi se mrznu i gdi im drhće crna koža od studeni . Građani su im iz samilosti donijeli odjeću i kapute, a cipele su Yagan Indijanci počeli gristi od gladi. Kad mi to vidismo, htidosmo im doniti hrane, ali ih njihovi gospodari šibama odagnaše u jednu kućetinu i spratiše ih ko marvu. Tu baciše među njih sirovo mršavo meso, koje su divljaci razdirali kao gladni vukovi. Nisi mogao od milinja slušati jadnu Indijanku, gdi vije kao lavica, kad joj odnesoše i prodaše dite, također te je protrnjivao plač oca za sinom, sestre za bratom i tako dalje. Molim vas, dajte ovo tiskati u dični “Pučki list”, jer znam da neće biti mrsko znati dalmatinskim težacima.

    Na splitsku adresu moga pradjeda Ante Bezića 1904. godine došlo je nekoliko razglednica koje je poslao Andrija Juričić, osnivač lista Domovina iz Punta Arenasa, na kojima su bili prizori s otoka Dawson. Napisao je: Selo na Ognjenoj zemlji (otok je teritorijalno pripadao Ognjenoj zemlji) gdje se civiliziraju divlji Indijanci.

     Na drugoj razglednici s istoga mjesta Juričić je precizirao da misionari krote divlje Indijance, po čemu se vidi da su ih smatrali životinjama. Da otok Dawson nije mjesto ugodna života govori i podatak da je mnogo godina kasnije čileanski predsjednik Augusto Pinochet (vladao je od 1973. do 1990.) tamo slao svoje protivnike. Otok Dawson tako je postao poznat kao zloglasni Pinochetov zatvor.

     Rijetki su uspjeli izbjeći sabirne logore, pa ipak, danas Indijanaca više nema, ni Selk'nama, ni Alacalufe, a nema više ni čistokrvnih Yagana. Zadnja čistokrvna pripadnica toga plemena bila je Rosa Yagana Miličić (1903.-1983.) ili, na indijanskome, Lakutaia le Kipa, Žena iz uvale kormorana. Imena su, naime, dobivali po lokaciji rođenja: lakuta je kormoran, aia je uvala, a kipa je žena.

Na slici lijevo je Lakutaia le Kipa, Rosa Miličić, 1917. godine kraj sela u uvali Mejillones na rodnome otoku Navarino. Na slici desno snimljena je 1978. godine u blizini naselja Ukika u Puerto Williamsu, gdje danas žive oni koji imaju indijanske krvi (fotografije su iz knjige Rosa Yagan, El ultiomo eslabon, autorice Particie Štambuk).

     Rosa je prezime Miličić dobila udajom. Njen muž bio je Jose Miličić, zadnji poglavica plemena Yagan. Na yaganskome se zvao Lanamutekensh. Kada su mu bile četiri godine umrla mu je majka. Otac ga je dao na usvojenje Bračaninu Anti Miličiću, koncesionaru otoka Nueva, uz dogovor da ga ovaj pošalje u gimnaziju u Punta Arenas. Nakon završena školovanja Jose se vratio na Nuevu i uzgajao je s očuhom ovce. U godišnjem mornaričkom izvještaju njihovo imanje, na kojem su imali 600 ovaca, bilo je opisano kao veoma dobro za život. Jose se oženio, dobio djecu i ostao udovac. Kada je upoznao Rosu, živio je sa sinom, i bio je dosta stariji od nje. Odmah je osvojio mladu ljepoticu, a imao je i potporu njene majke i drugih žena, koje su joj govorile da je dobro kada je muškarac stariji, jer mu više neće padati na pamet gluposti, nego će se brinuti o svojoj ženi i kanuu. Tako je i bilo. Budući da je Jose bio školovan, pleme ga je izabralo za poglavicu i suca u selu Mejillones. Kao sudac trebao se brinuti o miru i ponašanju u plemenu. Jose i Rosa nisu imali djece, ali su podignuli njegova sina iz prvoga braka. Rosa je Josea nadživjela, a nakon njegove smrti nastavila je živjeti s jednim Čilotom[4]. Naime, žene tada nisu imale izbor, i tako su rješavale problem svoje egzistencije.

Jose Miličić (1886.-1961.), zadnji poglavica plemena Yagan (iz knjige Patricie Štambuk)

Vrh koplja koje je pripadalo Joseu Miličiću (privatna zbirka autorice)

Otok Navarino, uvala Robalo, gdje su Indijanke skupljale školjke

     Rosa je umrla 1983. godine u indijanskome naselju Ukika, na rubu Puerto Williamsa, gdje su svi Yagani 1967. bili preseljeni iz uvale Mejillones. Tamo je ostalo još samo indijansko groblje. U Rosinoj kući, danas najuređenijoj u Ukiki, sada živi Cristina Calderon, zadnja polu-Indijanka, polu-bjelkinja, i jedina koja još govori jezik Yagana.

     Čileanska književnica Patricia Štambuk intervjuirala je Rosu Miličić 1975. godine. To vrijedno svjedočanstvo objavila je u knjizi Rosa Yagan, El ultimo eslabon, zbog čega je primljena u čileansku Akademiju za jezik.

Autorica knjige s Cristinom Calderon, zadnjom polu-Indijankom, ispred renovirane kuće Rose Miličić u Ukiki

Naselje Ukika danas; pogled na kanal Beagle i argentinsku obalu preko puta, te  na otok Gable

PORVENIR

     Glavni grad Ognjene zemlje osnovali su Mimičani iz okolice Omiša 1883. godine.[5] Dali su mu ime Porvenir, što znači budućnost. Bilo je to u vrijeme početaka kolonizacije i eksploatacije zlata, no stanovnici su se s vremenom okrenuli stočarstvu. Unatoč teškoćama života u surovom podneblju zanimanja za kulturu nije nedostajalo. Antonio Radonic Scarpa upravo je tu, koncem 1918. godine, utro temelje čileanskoj kinematografiji.[6] Danas u Porveniru živi svega 5 000 stanovnika. Hrvati se okupljaju u Hrvatskome društvu, groblje je puno hrvatskih prezimena, a imaju i Hrvatsku ulicu – Calle Croacia.

     Osim Hrvatske ulice postoje i druge ulice nazvane po Hrvatima. To su Calle Antonio Kusanovic, Calle Dr. Carlos Mimica, Calle Francisco Milic, Calle Juan Kovacic Pavicic, Calle Jorge Jasic,  Calle Miguel Kuvacic, Calle Pablo Kalazic i  Calle Simon Paravic.  U Porveniru je podignut Spomenik doseljeniku, s time da se odnosi na sve doseljenike (na slici dolje).

Spomenik hrvatskomu doseljeniku

     Hrvati su tu brojni, pa imaju i vlastiti Spomenik hrvatskom doseljeniku, koji je jednostavna oblika i dominira prostorom uz obalu. Oko njega je izgrađen amfiteatar, a na centralnome mjestu velik je stup s pločama od bračkoga kamena.

Spomenik Selk'namu. S lijeva su Vanja Pavlovec iz Hrvatske matice iseljenika Rijeka, Goran Borčić iz Muzeja grada Split i Branka Bezić Filipović. Desno je autor spomenika Richard Yašić Israel.

     Na jednoj ploči uklesani su stihovi pjesme Doseljenik, autorice Desenke Vukasović de Draksler (1935. – 2011.), koja je bila rođena u Punta Arenasu, a živjela je i preminula u Cerro Sombreru.[7]

VIŠE TE NEĆU VIDJETI KAO AVANTURISTA

ZA MENE BIT ĆEŠ ČOVJEK

KOJI JE DOŠAO IZ DALEKA JEDNOG DANA

S PJESMOM NA USNAMA I S ILUZIJOM U GRUDIMA

D. VUKASOVIC

     Na drugoj ploči posvetu je napisao Mateo Martinić Beroš (1931.) iz Punta Arenasa, povjesničar, član Čileanske akademije za povijest, utemeljitelj Instituta za Patagoniju, sveučilišni profesor, emeritus i nekadašnji župan.[8] Jedan je od najplodnijih čileanskih pisaca hrvatskoga porijekla, a najviše se bavio poviješću juga Čilea.

BLAGOSLOVLJENO SJEĆANJE NA MNOGE KOJI SU DOŠLI JEDNOG DANA

I OSTALI NA ČILEANSKOJ ZEMLJI

I U NAMA – ZAUVIJEK

M. MARTINIĆ

Na spomeniku je postavljen čileanski grb, a ispod njega stoji:

U SJEĆANJE NA HRVATSKE DOSELJENIKE KOJI SU PRED VIŠE OD JEDNOG STOLJEĆA

ZAPOČELI NOVI ŽIVOT  NA OVOJ JUŽNOJ ČILEANSKOJ ZEMLJI

NJIHOVI ZAHVALNI POTOMCI NA OGNJENOJ ZEMLJI

PORVENIR, PROSINAC 1990.

     Trajektna luka nalazi se izvan Porvenira, u uvali Bahia Chilota. Tamo je jedna ulica nazvana Avenida Gobernador Carlos Serka Vera, po guverneru porijeklom iz Sumartina.

Bahia Chilota, gdje pristaju trajekti koji voze na relaciji Punta Arenas - Porvenir

     I na čileanskoj strani Ognjene zemlje postoje lokaliteti prozvani po Hrvatima. To su, na primjer, potok Chorillo Mateo, nazvan tako u čast Mateu Draguisevicu, i potok Chorillo Paravic, imenovan u čast Simonu Paraviću, koji se nalazi na lokalitetu Cordon Baquedano, gdje su Paravići tražili zlato.

Rudnik Mina Lausic  na Ognjenoj zemlji početkom 20. stoljeća

      Tu je i uvala Caleta Kovacic. Po Mateu Martiniću Berošu imenovana su tri lokaliteta: jezero, otok i brdo. Po njemu se zove Lago Mateo Martinić, Isla Martinic i Cerro Martinic.

Mateo Martinić Beroš

     Jezero Mateo Martinic nalazi se na jugozapadu Ognjene zemlje na Kordiljeri Darwin, koja je gotovo stalno pokrivena snijegom.

Pogled na Kordiljeru Darwin s kanala Beagle

     Otok Martinic  smješten je u Kanalu Murray između otoka Navarino i otoka Hoste, južno od Ognjene zemlje. Kanal kontrolira čileanska mornarica.

     Brdo Martinic nalazi se na području južnoga patagonijskog ledenjaka, na dijelu Anda, između Čilea i Argentine. Dio toga ledenog polja nacionalni su parkovi Bernardo O'Higgins i Torres del Paine (na slici dolje).

PUERTO NATALES

     Glavni grad patagonijske pokrajine Ultime Esperanze je Puerto Natales. Odatle se samo morskim putem može ići na sjever Čilea, jer se kopnom ne mogu prijeći kordiljere. U gradu od 18 000 stanovnika među europskim se nacijama ističu Hrvati.

     Škola za djecu s posebnim potrebama nosi naziv Escuela diferencial Nicolas Mladinic Dobronic, osnovana je 1972. godine i ima tridesetak štićenika.  

     U Puerto Natalesu četiri ulice nose imena Hrvata, i to su Dr. Remigio Sapunar, Dr. Juan Lozic, Vladimiro Boric i Juan Yutronic.

---

[1] Fugellie, Sivlestre. 2004.  Pioneras de la Patagonia. La Prensa Austral. Punta Arenas. 36. str.

[2] Nuno,Sergio. 2003. Grandes exploradores, Darwin Expediciones en Chile. Edebe. Punta Arenas. 35. str.

[3] Beroš, Mateo Martinić. 2002. Breve historia de Magallanes. La Prensa Austral. Punta Arenass. 74. – 75. str.

[4] Čilot je stanovnik otoka Chiloe, koji je smješten na sjeveru, a na kojem su domoroci prvi španjolski kolonisti.

[5] Fernandez de Cabo Arriado ,Ernersto 2004. Magallanes desde el ayer. La Prensa Austral. Punta Arenas. 121. str.

[6] Beroš, Mateo Martinić. 2002. Breve historia de Magallanes. La Prensa Austral. Punta Arenas. 100. str.

[7] Bezić Filipović, Branka. 2006. Da se ne zaborave – o piscima s Jadranske obale u prekomorskim zemljama. Hrvatska matica iseljenika. Split.

[8] Isto kao pod 9.