16. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu
ČILE
Hrvati u Čileu uspješna su i homogena zajednica sastavljena većinom od Bračana, koja u svojim redovima ima čitav niz znanstvenika, liječnika, umjetnika, političara i poslovnih ljudi, zbog čega je u novoj sredini ostvarila poštovanje i divljenje. Samo pisaca hrvatskih korijena ima preko 250, od kojih su neki akademici. Čileanski akademici hrvatskoga porijekla abecednim su redom:
Brncic Juricic Danko, redovni član Čileanske akademije znanosti
Brncic Gabriel, vanjski član Čileanske akademije lijepih umjetnosti
Gasic Livacic Gabriel, počasni član Čileanske medicinske akademije
Goic Goic Alejandro, predsjednik Čileanske medicinske akademije
Goic Cedomil, dopisni član Čileanske akademije za jezik
Goles Chacc Eric, redovni član Čileanske akademije znanosti
Kraljevic Orlandini Roque, počasni član Čileanske medicinske akademije
Kupareo Rajmundo, inozemni član Čileanske akademije
Livacic Gazzano Ernesto, redovni član Čileanske akademije za jezik
Manacevic Raul, dopisni član Čileanske akademije društvenih i političkih znanosti
Martinic Beros Mateo, dopisni član Čileanske akademije povijesti
Mihovilovic Tessier Domingo, redovni član Čileanske akademije lijepih umjetnosti
Mimica Barassi Eugenio, dopisni član Čileanske akademije za jezik
Morales Milohnic Andres dopisni član Čileanske akademije za jezik
Scarpa Straboni Roque Esteban stalni član Čileanske akademije za jezik
Štambuk Mayorga Patricia, dopisna članica Akademije za jezik
Vodanović Pistelli Sergio, član Čileanske akademije lijepih umjetnosti
Eugenio
Mimica Barassi, Karen Muller Turina i Patricia Štambuk Mayorga
ANTOFAGASTA
Smještena u sjevernome dijelu Čilea, u pustinji Atacama, Antofagasta je lučki grad iz kojega se nekada u Europu prevozila salitra, a danas je to moderno središte u kojem živi oko 350 000 stanovnika.
U Antofagasti je 1940. godine rođen Antonio Skarmeta Vranicic, sveučilišni profesor, diplomat i pisac. Svjetsku slavu stekao je romanom Nerudin pismonoša. Prema njegovoj drami Plebiscit napisan je scenarij za film No, koji je 2013. godine u Los Angelesu bio nominiran za Oscara u kategoriji stranoga filma. Skarmeta je nositelj brojnih priznanja, među kojima i ordena Marko Marulić, a 2014. godine dobio je čileansku nacionalnu nagradu za literaturu. Proglašen je počasnim građaninom Antofagaste, a živi u Santiagu de Chile.
Antonio Skarmeta Vranicic s autoricom knjige
U Antofagasti, uz samu obalu, nalazi se Avenida Republica Croacia, koja je puštena u promet 2006. godine. Tom je prilikom bio nazočan i tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, a nastupio je splitski Gradski zbor Brodosplit.
Avenida Republica Croacia
Uzvanici na otvorenju Avenide Republica Croacia slušaju Gradski zbor Brodosplit. Treći s lijeva je Boris Maruna, tadašnji veleposlanik Repubike Hrvatske u Čileu, a peti s lijeva je Stjepan Mesić, tadašnji hrvatski predsjednik.
Hrvatska ulica nalazi se u blizini parka Parque Croacia, koji je smješten uz more, a otvoren je 1994. godine, čemu je doprinio gradski vijećnik dr. Antonio Ilić Vladislavić. Na trgu se nalaze dva spomenika. Jedan je poprsje Jose Papića Radnića (1909. – 1983.), poduzetnika porijeklom iz Supetra i gradskoga vijećnika, koji je doprinio razvoju Antofagaste. Papić Radnić nositelj je najprestižnijega gradskog odličja – Zlatnog sidra, jer je pomagao sirotinji i svim socijalnim institucijama grada. Po njemu je nazvana i jedna četvrt u gradu, Poblacion Don Jose Papic Radnic.
Antofagasta, Hrvatski park i pjevači grupe Trio Gušt iz Splita uz poprsje Jose Papića Radnića
Osim Papićeva poprsja u Parque Croacia nalazi se i spomenik s pločom iz 2005. godine. S jedne ju je strane potpisao gradonačelnik Antofagaste Daniel Adaro Silva a s druge hrvatska zajednica. Na njoj je tekst Tonka Obilinovića koji kaže: Hrvati su došli u Antofagastu kada se grad tek rađao i kada su ga svi koji su tu bili podizali iz korijena. Zatim su počeli dolaziti na tisuće, i svi su ovu zemlju učinili svojom zemljom i ovu domovinu svojom domovinom, i ujedinili su svoju krv s čileanskom krvlju. I kroz svoje potomstvo ostali su u novoj domovini zauvijek i doprinijeli su njenom razvoju.
Parque Croacia u Antofagasti i spomenik s pločom na kojoj je tekst Tonka Obilinovića
Antofagasta je sveučilišni grad. Sveučilište Universidad de Antofagasta osnovano je 1981. godine spajanjem dviju podružnica nacionalnih fakulteta, i to fakulteta Universidad de Chile i fakulteta Universidad Tecnica del Estado. Namjera je bila potaknuti znanstveni, tehnički, kulturni i umjetnički napredak regije koji se do tada, zbog potreba toga područja, oslanjao samo na rudarske studije.
Sveučilište Antofagasta, Campus Colon
U sveučilišnome kampusu Colon 2005. godine svečano je otvorena sportska dvorana Gimnasio Jorge Tomicic. U nazočnosti brojnih akademskih građana, znanstvenika i sportaša Tomičićeva supruga, Marcela Clark Guerra, otkrila je brončanu spomen-ploču.
Jorge Tomičić, po majci Krstulović, rodio se u Antofagasti 1940. godine, gdje se i školovao. Bio je profesor biologije, koji se angažirao da se na Universidad de Antofagasta proučava mikrobiologija, prehrana životinja i ekologija. Za sobom je ostavio mnoge znanstvene radove i predavanja. Svemu tomu doprinijelo je i njegovo međunarodno iskustvo, jer je kao stipendist boravio u Kanadi i na Filipinima. Svoje znanje usmjerio je u napredak rodnoga grada i regije.[1] Jorge Tomičić stradao je u istraživačkoj ekspediciji u Bahia de Ite u Peruu 1992. godine.
Jorge Tomičić (1940. – 1992.)
Na Universidadu de Antofagasta sveučilišni dom nosi naziv Hogar Universitario Lenka Franulic. Posvećen je novinarki hrvatskoga porijekla ( Lenka Franulić na slici dolje).
Lenka Franulić Zlatar rodila se u Antofagasti 1908. godine, a preminula je u Santiagu de Chile 1961. godine. Otac joj je bio iz Nerežišća a majka Povljanka rođena u Čileu. Lenka je bila novinarka, koja je unijela promjene u čileansko novinarstvo, najprije kao žena, a onda kao osoba koja je svojom izuzetnom inteligencijom i kreativnošću toj profesiji nametnula nove norme. Za Lenku Franulić kazali su da je bila časna duša Antofagaste, značajna novinarka, poliglot, živa inteligencija, koja je zauzela trajno mjesto u čileanskom novinarstvu.[2]
U jednome članku Lenka Franulić spominje se kao žena koja je otvorila zadnja vrata koja su za njen spol u to vrijeme bila zatvorena, a koja su je dovela u nove prostore – od reportaža na ulicama do uredničkoga mjesta političkoga časopisa, docentice sveučilišta, te statusa prve profesionalne novinarke i uzora Latinske Amerike.[3] Osim sveučilišnoga doma Lenki Franulic posvećena je ulica Calle Lenka Franulic Zlatar u četvrti Villa Las Americas.
U Antofagasti djeluje nekoliko hrvatskih škola. Jedna je od njih Colegio Universario Antonio Rendic, a ime je dobila po Antoniju Rendiću Ivanoviću ( 1896. – 1993.) iz Sutivana, u Antofagasti poznatome kao liječniku siromašnih i pjesniku, koji je pisao pod pseudonimom Ivo Serge. Očekuje se da ga Vatikan proglasi blaženim.
Colegio Universario Antonio Rendic
Tu je i Hrvatska škola San Esteban:
Escuela Basica Ljubica Domic Wuth ili škola D72 ime je dobila po profesorici Domic:
Neke ulice u Antofagasti nose imena naših ljudi; primjerice, ulica Calle Radoslav Razmilic Vlahovic, koja je ime dobila po veterinaru, Rotarijancu i kandidatu za Senat. Ulice koje nose imena po Hrvatima još su Calle Juan Glasinovic i Calle Clemente Garafulic, te prolaz Pasaje Dinka Ilic. Tu je i Avenida Dr. Antonio Rendic Ivanovic. Njegovim imenom, uz ranije spomenutu školu, nazvana je i četvrt Poblacion Dr. Antonio Rendic Ivanovic.
Avenida Radomiro Tomic zove se po političaru, a ulica General Bonilla Bradanovic po generalu.
Avenida Antonio Rendic
Jedna je ulica imenovana po Edmundu Perez Zujovicu (1912. – 1971.), porijeklom Pelješćaninu, poduzetniku i političaru, koji je sa svojom tvrtkom izgradio lukobran u Antofagasti. Bio je osnivač Demokršćanske stranke, da bi kasnije postao ministrom graditeljstva, a zatim i ministrom unutarnjih poslova, što je po rangu odgovaralo zamjeniku predsjednika republike. Na toj dužnosti zatekao se kada je u Puerto Monttu policija pobila desetoricu nenaoružanih, bespravno naseljenih mještana, što je izazvalo revolt u državi. Postoji sumnja da je Zujovic naredio da se puca, jer da je time htio obeshrabriti opoziciju. To je u pjesmi Pitanja o Puerto Monttu opjevao kantautor Victor Jara, otvoreno pitajući Pereza zašto se oružjem išlo na goloruke ljude. I sam Perez Zujovic postao je žrtva slične akcije, jer je član jedne terorističke organizacije pucao u njega kada je išao na posao. Edmundo Perez Zujovic preminuo je u Santiagu de Chile od posljedica atentata. U Antofagasti, osim ulice, postoji i zgrada s njegovim imenom, nazvana Edificio Edmundo Perez Zujovic.
Edmundo Perez Zujovic (1912. – 1971.)
Antofagasta, Avenida Perez Zujovic
U samome središtu Antofagaste nalazi se Plaza Colon. Uz nju je smješten prvi neboder koji je sa svojom tvrtkom izgradio građevinski inženjer i jugoslavenski počasni konzul Jorge Razmilic Vlahovic. Neboder je poznat pod nazivom Centenario.
Centenario, prvi neboder u Antofagasti
Povodom stogodišnjice neovisnosti Čilea, 1910. godine, hrvatska je zajednica na Plazi Colon postavila spomenik Kiosco de la Retreta, koji je svečano otvoren godinu dana poslije. Na njemu je grb Dalmacije i bakrena ploča posvećena Jose Papiću Radniću.
Plaza Colon prije postavljanja spomenika
Kiosco de la retreta i detalj s dalmatinskim grbom
SJEĆANJE NA VIZIONARA JOSEA PAPIĆA RADNIĆA,
KOJI JE U VRIJEME VELIKIH LOBIJA 1949.
POKAZAO GRAĐANIMA ANTOFAGASTE TOČAN PUT NAPRETKA,
SNIVAJUĆI I STVARAJUĆI BUDUĆNOST NAŠE ZEMLJE.
GOSPODARSKA KOMORA 1989.
1995. godine Gradsko vijeće Antofagaste proglasilo je Kiosco de retreta spomenikom od povijesne važnosti.
U Antofagasti je 1892. godine osnovano vatrogasno društvo Bomba Dalmacia, koje je 1918. promijenilo ime u La Compania Yugoslava de Bomberos No. 3, Bomba Pascual Baburizza, da bi se danas zvalo Bomba Hrvatska, Pascual Baburizza. Osnivači su joj bili predsjednik Petar Tonšić i kapetan Marko Šore. U svojem osnivačkom aktu naglasili su da su se na ovaj način htjeli odužiti gradu Antofagasti na gostoprimstvu. Vatrogasno društvo pokazalo je umijeće u gašenju vatre, a bilo je važno i zbog držanja Hrvata na okupu. Društvo danas ima lijepu zgradu i modernu opremu, broji 65 dobrovoljaca, među kojima još ima hrvatskih prezimena, kao što su primjerice Nikolić, Leontić, Eterović, Kašić, Zlatar, Franulić, Jakšić...[4]
Vatrogasno društvo Bomba Hrvatska, Pascual Baburizza
U vrijeme kada nije postojala kemijska industrija salitra ili kalijev nitrat zbog visoka se udjela dušika koristio kao umjetno gnojivo. Salitra se vadila daleko od mora, a brodovima se prevozila u Europu. Zbog toga su nastale pacifičke luke Antofagasta i Iquique.
Antofagasta 1918. i luka izgrađena za izvoz salitre
Uz nalazišta salitre živjele su cijele obitelji, pa su se pored stambenih kuća gradile škola, crkva, prodavaonica, a svaka salitrera imala je i kazalište. Turneju po tim kazalištima organizirali su čak i poznatomu talijanskom tenoru Enricu Carusu. Salitrera je bila mali grad u vlasništvu pojedinca koji je čak tiskao vlastit novac, točnije žetone, takozvane fichas. Žetonima se plaćalo radnike, a oni su ih trošili na stan, hranu, odjeću i ostalo, pa se na kraju sve zarađeno vraćalo vlasniku. Ti žetoni nisu imali nikakvu vrijednost izvan salitrere.
Chacabuco, napuštena salitrera u zaleđu Antofagaste
Bilo je i Hrvata među vlasnicima salitrera. Hrvatska imena koja su se nadijevala salitrerama trajan su trag hrvatskoga postojanja na sjeveru Čilea. Na području Antofagaste i Iquiquea poznate su salitrere Hervatska, Naprijed, Franjka, Dalmacija, Brac, Stanka i druge. Salitrere Brac i Franjka otvorio je Ivan Sargo iz Milne (1860. – 1920.) zajedno s Jakovom Sabioncellom iz Nerežišća.
Fichas salitreras ili žetoni salitrere Brač
Salitrere Union y Porvenir bile su u vlasništvu Paška Baburice, koji ih je 1915. godine prodao Marku Cicarelliju iz Pučišća na Braču.
Žetoni salitrere Marka Cicarellija
Mukotrpan rad u salitreri bio je plaćen žetonima
Žeton salitrere Adriatico Marinkovića i Goića, te Mitrovićeve Dalmacije
