13. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu

JUŽNA AMERIKA - ARGENTINA

Možemo slobodno reći da nema države u Južnoj Americi u kojoj ne žive Hrvati. Vrata tog velikog kontinenta dugo je bila luka Buenos Aires, a Hrvata ima svugdje i najviše ih je s dalmatinskih otoka i iz Zagore.

ARGENTINA

     Argentina je Hrvatima postala obećana zemlja već koncem 19. stoljeća. Dio ih se zadržao u Buenos Airesu, gdje su radili kao mornari ili lučki radnici, a dio je odlazio u druge krajeve raditi u poljoprivredi. Mahom su bili s dalmatinskih otoka. Drugi veći val doseljavanja Hrvata u Argentinu bio je politički a odvijao se poslije Drugoga svjetskog rata. U Argentini danas postoje brojna hrvatska društva i njeguju se hrvatska kultura i baština.

BAHIA BLANCA

Bahia Blanca smještena je oko 600 kilometara južno od Buenos Airesa a naselili su je Bračani, Šibenčani, Imoćani, Istrani i Slavonci. Posebno mjesto predstavlja im Park hrvatskom doseljeniku, koji su dobili odlukom gradskih vlasti. U njemu je i igralište za djecu, a povodom 21. obljetnice hrvatske neovisnosti u parku su postavili i spomen-ploču hrvatskom doseljeniku.

BUENOS AIRES

Najveći broj argentinskih Hrvata živi u Buenos Airesu, gdje su dobro organizirani preko crkve i hrvatskih društava, a njeguju folklor i klapsku pjesmu. Vijesti o njima cijeli svijet čita preko glasila Studia Croatica, čiji je glavni urednik Joža Vrljičak. Imaju i radio programe, a tu se i još govori hrvatski jezik, što se za ostatak zemlje ne bi moglo reći.

     U Buenos Airesu postoji Hrvatski trg ili Plaza Republica de Croacia, gdje se Hrvati okupljaju u raznim prigodama a naročito povodom Dana državnosti Republike Hrvatske. Na trgu je ploča na kojoj piše:

REPUBLICI HRVATSKOJ

U ZNAK SJEĆANJA

GRAD BUENOS AIRES

1997

     Na Hrvatskome trgu postavljena je i replika kamene krstionice kneza Višeslava, najvažnijega spomenika ranoga srednjeg vijeka u Hrvata. Omiljen je motiv u iseljeništvu jer predstavlja simbolični identitet Hrvatske.

Branka Bezić Filipović na Hrvatskome trgu u Buenos Airesu

COMODORO RIVADAVIA

     Na obali Atlantika, na jugu, u argentinskoj pokrajini Chubut, smjestio se grad Comodoro Rivadavia, u kojem živi 180 000 stanovnika. Hrvati su tu došli početkom prošloga stoljeća i bavili su se stočarstvom. U tim su krajevima tada harale velike zime koje su znale uništiti cijela stada ovaca. Prema pričanju tamošnjih farmera ovce hranu traže ispod snijega jer ne postoji običaj spremanja sijena. Zbog toga je svakoj ovci u Patagoniji potrebno osigurati makar 4 – 5 hektara zemlje. Ivan Lupis Vukić, kroničar i novinar, pisao je iz Comodora 1931. godine u Split:

Evo ti me niz kraj u kome uz more od +2 stupnja ne raste ništa preko 50 cm. Dosad našao naša naselja u Comodoro Rivadavia, Pto Deseado i S. Julian[1]

Lupisova razglednica na kojoj se vide naftna polja kod Comodora, gdje su radili Hrvati

Patagonija, na granici s provincijom Santa Cruz. Uobičajna slika iz povijesti cijele Južne Amerike, čak i danas vidljiva, a na trgovini je hrvatsko prezime, koje začudo nisu prilagodili španjolskom jeziku (dobrotom Ivana Ahlina).

U Comodoru Rivadavia postoji ulica koja se zove Croacia, kao i trg Plaza Croacia, koji je otvoren 26. studenog 2011. godine. Na trgu je postavljena ploča s hrvatskim grbom.

Hrvatski trg u Comodoro Rivadavia (obje fotografije dobrotom Ivana Ahlina)

LA PLATA

     Stotinjak kilometara od Buenos Airesa nalazi se La Plata, grad u kojem je živio Hvaranin Ivan Vučetić (Hvar, 1858. – Dolores, Argentina 1925.). Prvo školovanje dobio je u rodnome gradu od Franjevca Bonagracije Marojevića. Bio je kapelan Hvarske glazbe i bavio se skladanjem. Iselio je u Argentinu 1884. godine, gdje je 1888. godine postao vježbenik u policiji. Brzo je napredovao u poslu, a proslavio se rješavanjem slučaja Rojas, vezana za ubojstvo dvoje djece 1892. godine. Slučaj je riješio primjenom metode identifikacije osobe na temelju otisaka prstiju, na što se do tada nije obraćala pozornost. Vučetića zbog toga smatramo ocem daktiloskopije, jer je zahvaljujući njemu ta metoda bila prihvaćena u cijelom svijetu, a zbog svoje se jednostavnosti i sigurnosti i danas primjenjuje.

     Kratko prije njegove smrti u gradu Dolores u Provinciji Buenos Aires osnovan je Policijski muzej, u kojem se nalazi Vučetićeva spomen-soba. U Rosariu, u Provinciji Santa Fe, osnovan je studij kriminalistike koji nosi njegovo ime, a po njemu je nazvan i gradski park u La Plati.[2] Osim toga 17 kilometara od La Plate u mjestu San Juan u parku Pereyra Iraola osnovana je 1941. godine policijska škola Escuela de Policia Juan Vucetich. Republika Argentina objavila je poštansku marku s likom Ivana Vučetića.

Ivan Vučetić (Hvar, 1858. – Dolores, 1925.) i poštanska marka objavljena njemu u čast

Park Juan Vucetich u La Plati

Policijska škola Juan Vucetich u San Juanu u blizini La Plate

OGNJENA ZEMLJA

Otok Ognjena zemlja ili Tierra del Fuego podijeljena je na argentinski dio na istoku i čileanski na zapadu. U vrijeme kada je Mageljan slučajno uplovio u tjesnac između Ognjene zemlje i kontinenta na sjeveru otoka živjeli su Indijanci plemena Ona ili Selk'nam. Bili su to nomadi, ovisili su o divljem guanacu kojega su jeli i u čije su se krzno umotavali. Vjerovali su u vrhovno biće Temaukel, koje postoji od pamtivijeka i održava svemir i moralne zakone. Drži se da su došli sa sjevera jer, za razliku od plemena Yagana i Alacalufe, nisu ni ribarili ni plovili. Indijanci su stalno održavali vatru,i to je bilo prvo što je Mageljan vidio kada je doplovio noću, pa je otok i nazvan Tierra del Fuego, što doslovno prevedeno znači „Zemlja vatre“. U snijegu su ostajali tragovi indijanskih stopala omotanih krznom. Riječ za veliko stopalo je „patagon“, pa je po tome cijelo područje i nazvano Patagonijom, a obuhvaća više argentinskih i čileanskih južnih pokrajina. Selk'nami su tu živjeli 6 000 godina. Prema evidenciji Alejandra Canasa 1896. godine bilo ih je 3 000, 1919. godine 279 a 1945. godine samo 25. Danas nema nijednoga preostalog pripadnika plemena. Do dolaska bijelaca u Patagoniji je u četirima različitim plemenskim grupama živjelo oko 12 000 Indijanaca, a prosječan životni vijek  bio im je 40 godina.[3]

Lago Fagnano i planinski lanac Sierra Valdivieso, te nastambe Selk'nama u dvorištu muzeja uz jezero 

    Ognjenu zemlju bijelci su počeli naseljavati koncem 19. stoljeća: bili su to pomorci, istraživači, misionari, kolonizatori i oni koji su čuli da tamo ima zlata. Među njima posebno mjesto zauzima rumunjski Židov, inženjer Julio Popper (1857. – 1893.), sin profesora hebrejskog iz Bukurešta, koji je u Ognjenu zemlju došao 1886. godine i dobio dozvolu argentinske vlade iz Buenos Airesa da istražuje teritorij[4]. Naišao je na veliku količinu zlata, te je čak i tiskao vlastite zlatnike. Kada je 1890. argentinski peso krahirao na burzi Popperovi su zlatnici postali službena valuta. Popperu i ostalim bijelcima veliku smetnju predstavljali su domoroci, Selk'nam Indijanci. Farmerima su uzimali ovce jer nisu poznavali privatno vlasništvo, a smetali su i kopačima zlata. Popper je nemilosrdno ubijao Indijance; koristeći pse mastife, organizirao je pokolje, i velikim je dijelom bio odgovoran za njihov genocid. Otkinuto uho bio je dokaz da je tko ubio Indijanca, ali kada se primijetilo da ih ima što okolo idu bez ušiju, dokaz je postala otkinuta glava. Ni sam Popper nije dugo poživio. U 36. godini nađen je mrtav u hotelskoj sobi u Buenos Airesu. Liječnici su se dvoumili oko dijagnoze, a nagađalo se i da je bio otrovan zbog nekih razmirica s Ognjene zemlje.    

     Priča o zlatu na Ognjenoj zemlji došla je i do Dalmacije, pa su se tamo uputili Mimičani i ostali iz okolice Omiša, te brojni otočani, najviše Bračani. Do njihova je dolaska Popper već bio pokupio najveći dio. Trebalo se okrenuti drugim poslovima, jer nije se bilo lako vratiti. Danas na Ognjenoj zemlji nalazimo tragove njihovog postojanja u nazivu potoka Kovačića, Arroyo Kovacic, ili rječice Milne, Rio Milna.

     Granica koja dijeli argentinski i čileanski dio Ognjene zemlje može se prijeći na dva mjesta. Sjeverniji i sigurniji prijelaz je San Sebastian. Južniji granični prijelaz Radman manje je siguran jer se granica prelazi potokom, i prijelaz je moguć ovisno o vodostaju.

     Na obali Atlantika, na istočnoj strani Ognjene zemlje, smjestio se grad Rio Grande. Nastao je u srcu teritorija Ona ili Selk'nam Indijanaca, na mjestu gdje su 1893. salezijanski svećenici osnovali misiju. Rio Grande je brzo prerastao u luku i centar u koji su dolazili farmeri, a službeno je osnovan 1921. godine. Za njegov razvoj najviše je zaslužan Jose Menendez, koji je tu došao praznih ruku, da bi počeo graditi ceste, pristanište za brodove, otvarati dućane i dovoditi ljude. Za njim su došli Braunovi, Bridgesovi te brojni Hrvati. Danas tu živi oko 70 000 stanovnika i grad je značajno industrijsko središte. U gradu uvijek puše vjetar, a iza horizonta nema obale, sve dok se kružeći oko zemaljske kugle opet ne dođe do Ognjene zemlje. Na šetnici San Martin nalazi se spomenik hrvatskomu grbu. 2001. postavilo ga je hrvatsko društvo, koje njeguje veze s domovinom svojih predaka.

Maria Catalina Zuvela (lijevo) i Ana Maria Rakela Zuvic ispred spomenika hrvatskomu grbu

U ZNAK SJEĆANJA NA HRVATSKE DOSELJENIKE I NJIHOVU PIONIRSKU NAZOČNOST U OVIM JUŽNIM ZEMLJAMA

IZ DALJINE ZA VJEČNOST, NJIHOVI SINOVI I POTOMCI

     Na argentinskome dijelu Ognjene zemlje postoje još neka naselja, ali i najjužniji grad na svijetu, Ushuaia, koji broji oko 30 000 stanovnika a smješten je uz kanal Beagle. Kanal  danas sjevernim dijelom pripada Argentini a južnim Čileu.

     Prvi bijelci ugledali su kanal Beagle kada je kapetan Murray, dolazeći iz kanala Murray koji je po njemu dobio ime i koji se nalazi između čileanskih otoka Navarino i Hoste, u njega uplovio brodom Beagle. Ushuaia je stari indijanski naziv, a opisno znači uvala uvučena zapadno. Aia je na indijanskome jeziku riječ za uvalu. Prvi brod koji se tu duže usidrio bio je Allen Gardiner, koji je dovezao misionare. Njihov posao bio je pokrstiti Indijance. Nakon njih došla je argentinska mornarica, i na kraju Fortunato Beban, rođen na Zlarinu 1851. Beban je bio prijatelj Petra Zambelića, jednog od prvih kolonizatora pokrajine Magallanes. Obojica su plovili do Rta Horn i trgovali s Indijancima plemena Yagan. S Bebanom su došli i njegovi sinovi Fortunato mlađi i Tomas, pa su se od 1900. svi skrasili u Ushuai. Tamo i danas stoji njegova kuća, poznata kao Casa Beban, koja je pretvorena u muzej. U kanalu Beagle svi su znali za njihova četiri broda, koji su se zvali General Garibaldi, Tomasito Dalmata, Fortunato Viejo i Florencia.

Na lijevoj je slici prikazan Fortunato Beban,  na desnoj njegov brod Fortunato Viejo,a dolje je kuća Beban

     Plovidba na tom kraju svijeta nije bila laka, ali Fortunato Beban bio je vješt pomorac koji je znao kako izaći na kraj s vjetrom i olujama. Čak je i sam pronašao način da plovi na izlazu iz Kanala Brecknock, gdje su se često događali brodolomi. Njegove su se upute prenosile usmenom predajom, pa se to mjesto počelo nazivati Paso Beban. Međutim, 1899. godine argentinski predsjednik general Julio Roca i čileanski predsjednik dr. Federico Errazuriz sastali su se na brodu Belgrano radi rješavanja brojnih graničnih problema. Tom su prilikom tomu mjestu nadjenuli ime Paso Belgrano. Nakon toliko vremena i danas postoji želja da se prolaz službeno nazove Paso Beban, jer je baš Fortunato Beban svojim umijećem spasio mnoge živote.

     Međutim, jedno se drugo mjesto ipak zove Paso Beban, ali ne po Fortunatu nego po sinu mu Tomasu. Početkom prošloga stoljeća nije postojala cesta od Ushuaie do Jezera Fagnano. Išlo se raznim putovima, a Tomas je okupio nekoliko ljudi s namjerom da pronađu najlakši put kroz planinski lanac Sierra Valdivieso. Danas se ide asfaltiranom cestom, a kroz Paso Beban prolaze planinari i andinisti.

Paso Beban, Sierra Valdivieso

  U Ushuai postoje Ulica Fortunato Beban i prolaz „Pasaje Tomas Beban“.

     O Bebanu, ali i o drugim Hrvatima, može se čitati na Hrvatskome postavu Pomorskoga muzeja. Hrvatska se zajednica izborila da dobije svoj kutak i da tu, koristeći se hrvatskim obilježjima, prikaže povijesni tijek nazočnosti Hrvata na ovim prostorima.

Ushuaia, Pomorski muzej

Popis Hrvata koji su došli na argentinski dio Ognjene zemlje od 1880. godine

Eksponati u hrvatskome kutu Pomorskoga muzeja

     Tehnička škola u Ushuai, Colegio Tecnico Provincial Olga Bronzovich de Arko, nosi ime hrvatske profesorice, čija je obitelj došla iz Selaca na otoku Braču. Njezin je otac Andrija Bronzovich stigao u Ushuaiu 1923. godine kao veteran Prvoga svjetskog rata. S njime su došli i brat mu Jure i nevjesta Kate. Oženio se Mandicom Bezmalinovich, također bračkoga porijekla.

Na slici je Tomo Bronzovich Bezmalinovich ispred škole koja nosi ime njegove sestre

---

[1] Bezić Filipović, Branka. 2011. Ivan Lupis Vukić, prvi iseljenički novinar. Hrvatska matica iseljenika. Split. 72. str.  

[2] Baranović, Pjero; Bezić Filipović, Branka. 2010. Hrvati na markama svijeta [DVD-ROM]. Hrvatska matica iseljenika, podružnica Split

[3] Beroš Martinić, Mateo. 2002. Breve historia de Magallanes., La Prensa Austral. Punta Arenas. 23 str.

[4] Canclini, Arnoldo Canclini. 2000. Julio Popper, Quijote del oro fuegino. Zagier&Urruty Publications. Buenos Aires.