Branka Bezić Filipović

Cedomil Goic Goic

Čileanski pisci hrvatskog porijekla

Bio – bibliografska građa

NAKLADNIK:

Naklada Bošković

ZA NAKLADNIKA:

Zoran Bošković

AUTORI:

Branka Bezić Filipović / Cedomil Goic Goic

LEKTORICA:

Petra Mandac

KORICE I PRIPREMA ZA TISAK:

Vicko Bezić

TISAK:

?

NAKLADA:

Primjeraka

ISBN:

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i

Sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

Branka Bezić Filipović

Cedomil Goic Goic

Čileanski pisci hrvatskog porijekla

Bio – bibliografska građa

Split, 2017.

  Kćeri Petri i nećaku Vicku

Hrvati su pronalazili svoj identitet pisanjem.

Kroz maštu i kreativnost prevladavali su probleme teškog života.

                                                                                                    Antonio Skarmeta

Pod Andama kad zaredaju smrti, duž Jadrana pale se uljanice.

                                                                       Ante Zemljar

     Ono što je zapisano, oteto je zaboravu. Uspomene iz starog kraja, koje su se prenosile s koljena na koljeno, pisci hrvatskog porijekla ugradili su u svoju literaturu. Mada udaljena kilometrima od matične domovine, ta literatura dio je hrvatske kulturne baštine.

     Posao Matice iseljenika (pošto smo mi ti koji odlaze među iseljenike) pamtiti je gdje su izvori povijesnih i literarnih priča koje treba sačuvati. Kada sam postala svjesna postojanja brojnih pisaca hrvatskog porijekla u svijetu, došla sam na ideju da 2006. godine napravim izložbu Da se ne zaborave...o piscima s jadranske obale u prekomorskim zemljama. Moja je namjera bila sjetiti se što više naših sugrađana koje je sudbina odvela na sve strane svijeta, a koji su se latili pera, bilo da su pisali romane, pjesme, priče, povijesne i stručne radove ili da su se bavili novinarstvom. Nisam ih dijelila na male i velike pisce, smatrala sam vrijednima sve one koji su se literarno izrazili na bilo koji način, a u čijim venama teče ili je tekla hrvatska krv, dok sam stručnjacima ostavila da procijene književnu vrijednost njihovih uradaka. Tijekom mog istraživanja došla sam do spoznaje da se najviše pisaca hrvatskog porijekla nalazi u Čileu gdje sam ih uspjela sam popisati dvjesto. Kad sam malo zastala preplavio me osjećaj ponosa, kako je to impresivno; čak dvjesto čileanskih pisaca hrvatskog porijekla.

     Moj je mali katalog[1] dugo bio jedini izvor podataka o piscima hrvatskog porijekla te se  nekako samo po sebi nametalo da bi ga trebalo proširiti i pretvoriti u knjigu. Dugo sam odgađala uhvatiti se u koštac s prikupljenom materijom, zbog brojnih drugih obaveza, ali nakraju sam uspjela i objedinila sve fotografije, tekstove, crtice i podatke u ovoj knjizi.

     U međuvremenu, 2012. godine u Čileu, akademik Cedomil Goic Goic objavio je svoju knjigu Bibliografia de autores Chilenos de ascendencia Croata. On je u svom djelu popisao oko 170 autora hrvatskog porijekla, iz svih sfera znanosti i umjetnosti u razdoblju od 1888. do 2012. godine. Njihovih djela ima ukupno oko 1200. U uvodu se akademik Goic osvrnuo  na činjenicu postojanja hrvatske literature u Čileu od prvog registriranog autobiografskog romana Artura Givovicha (1855. - 1905.) gdje je pisac opisao svoje viđenje rata na Pacifiku, u kojem je i sam sudjelovao. Goic je skrenuo pažnju na neprekidan niz naših pisaca, koje je vremenski podijelio u grupe. Najstarijih je nekoliko pisaca djelovalo do 1905. godine, a njih nasljeđuju oni rođeni između 1905. i 1919. godine. Generacija rođena iza 1920. godine počela je ostavljati traga na literarnoj sceni pedesetih godina prošlog stoljeća, dok se sedamdesetih godina počinje osjećati nazočnost rođenih iza 1940. godine. Na ovaj način, sve do današnjih dana, svakih dvadeset godina stasa nova generacija pisaca s novim temama, pogledima, interesima i razmišljanjima. Važno je napomenuti i podatak da su djela njih devetero prevedena i na hrvatski jezik.

Poštujući Goicev trud, nisam htjela iskoristiti njegovu knjigu za nadopunu svog popisa, već sam mu ponudila koautorstvo, što je on sa zadovoljstvom i ponosom prihvatio. Namjera mi je bila ta da knjiga ima karakter antologije i biobibliografije kako bi hrvatska javnost dobila malo bolji uvid u fantastično literarno stvaralaštvo u Čileu, koje nosi i naša obilježja, a u Hrvatskoj je nedovoljno poznato. Kako kaže hrvatski književnik Ante Zemljar (1922. - 2004.): Sudbina predaka taložila se kroz sjećanja i priče na novo potomstvo i danas im se javlja u brojnim slikama unutar njihovih obiteljskih gnijezda. A kad ne dolazi iz priče i sjećanja, u ljudskoj je prirodi da istraživanjem popuni prazninu u napuklom lancu spoznaja o svojim ishodištima.

     Prvi pisani tragovi, koji su nam stizali sa svih strana svijeta, bila su pisma naših iseljenika Jurju Kapiću, uredniku splitskih novina Pučki list s kraja XIX. stoljeća. Njihova literarna vrijednost možda jest upitna, ali ona sentimentalna je neosporiva i nemjerljiva, stoga su i autori tih pisama spomenuti u ovoj knjizi. Oni su zapravo prvi naši dopisnici koji su nam prenijeli priče iz prve ruke, koje su danas vrijedni dokumenti i slika tadašnjeg vremena.

     Novine su na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće odigrale važnu ulogu u životu iseljenika, kao  jedini dostupan medij i izvor informacija. Prve hrvatske novine u Čileu pojavile su se u Antofagasti 1902. godine. Urednik i izdavač bio je Nerežišćanin Ivan Krstulović a zvale su se Sloboda. Nedugo zatim, 1905. godine, počele su izlaziti i Male novine u Punta Arenasu, oko tri tisuće i tristo kilometara južnije. Pokrenuo ih je Petar Gašić porijeklom iz Orašca kraj Dubrovnika. Za razliku od Slobode, Male novine s kraćim prekidima izlaze sve do danas. Novine se, iako su pisane na španjolskom jeziku, bave se hrvatskim temama. Osim Malih novina u Punta Arenasu do Prvog svjetskog rata izlazile su i  novine: Domovina (1908. - 1910., i 1913. - 1916.), Novo Doba (1910. - 1911.), Dom (1911. - 1912.) i U pustinji (1911.). U početku su sve novine pisane isključivo na hrvatskom jeziku i bile su namijenjene samo za Hrvate, koji su bili brojni u Čileu, ali nisu još dovoljno dobro poznavali španjolski jezik.

     Međutim, materinski jezik se brzo prestao koristiti i pao je u zaborav. Ostali su samo neki izrazi i termini koji su se često koristili u svakodnevnom životu, pouke koje je govorila nona, i tu i tamo poneka psovka. Jezik kojim je napisan najveći dio literature naših pisaca iz iseljeništva, najčešće je jezik države doseljenja, u ovom slučaju to je španjolski jezik. Došavši u Čile iz civiliziranih sredina, naši ljudi su morali raditi na njih ponižavajuće poslove, pa su nastojali velikim trudom što prije izaći iz te nemile situacije i steći ugled i povjerenje u društvu. Svoju su djecu, za razliku od ostalih naroda, umjesto na rad slali u školu, pa je stasala nova obrazovana generacija koja se i literarno više izražavala. Žena je u akademskim i literarnim krugovima u početku bilo malo, pošto je obrazovanje tada bilo rezervirano samo za muškarce. Usprkos tome, one čiji talent nije imao spol, uspjele su upornošću i radom zasjesti na svojevrsni tron koji im je osigurao vječnost.

     U ovoj knjizi, abecednim su redom, predstavljena 303 čileanska Hrvata koja su se bavila pisanjem, počevši od vremena doseljavanja do danas, u rasponu od 130 godina. Većina njih porijeklom je s otoka Brača, a rođeni su uglavnom u Punta Arenasu i Antofagasti. Mnogi su svoje uspjehe postigli u Santiagu. Svi njihovi literarni uradci imaju određenu vrijednost, bilo da se radi o značajnim književnim ili znanstvenim djelima, crticama o nekoj obitelji, intimnim dnevnicima i autobiografijama ili pjesmama, svi oni spadaju pod dokumente jednog vremena. Tu je i dojmljiv popis od sveukupno 23 čileanska akademika hrvatskog porijekla, što dopisnih, što punopravnih članova, najvećim dijelom pisaca i onih koji se bave pisanjem stručne literature. U knjizi je popisano 1 133 naslova.

     Ante Zemljar komentira postojanje ovolikog broja pisaca hrvatskog porijekla u Čileu konstatirajući: Ako biološki procesi imaju nečeg zajedničkog s duhom i aktivnošću potomaka, tada se gen s poetskog Hvara i Brača ovdje u punom zamahu prometnuo u fenomen književnosti i umjetnosti, a o kojem, u nekoj dostojnoj i preglednoj cjelini do danas, ni čileanska kulturna javnost, reklo bi se, nije obaviještena a hrvatska još manje, nikako. Ako samo nabrojim najreprezentativnije pisce koji su se javili posljednjih godina – iz druge i treće generacije hrvatskih doseljenika – to je impozantan broj na koji je Čile ponosan, ali jednako bi trebala biti i njihova stara domovina koja može žaliti što nisu na njenim obalama: no ona će se u neminovnosti nametnute sudbine danas isto tako ponositi smatrajući da je preko njih Čileu i svijetu poklonila dio svog duha koji se ovdje sretno i bogato razvio. Tvrdim: duh porodice koja ima potomstvo, ne završava smrću djeda ili oca; on se produžuje ukopan u mnogoj pori daljnjeg života njihovog potomstva.

                                                                                                                  Branka Bezić Filipović

ADVIS VITAGLIC, Luis (Iquique, 1935. - Santiago, 2004.) diplomirao je filozofiju na Sveučilištu u Čileu, bio je pijanist i skladatelj, koji je osim klasične, stvarao i takozvanu novu čileansku glazbu. Njegova kantata iz 1975. godine, kojoj je autor teksta i glazbe, pod naslovom Santa Maria de Iquique, govori o krvoproliću u školi Santa Maria 1907. godine, gdje su prespavali radnici salitrene industrije i njihove obitelji. Budući da su radnici izražavali nezadovoljstvo lošim uvjetima rada i života na njih su poslali vojsku. U masakru je ubijeno nešto manje od 3000 ljudi. Advis Vitaglich je svojom kantatom podsjetio na taj strašni događaj. Njegova ostala djela su Los tres tiempos de America i Canto para una semilla. Službeno je proglašen fundamentalnom figurom čileanske glazbe 2003. godine.

ADVIS VITAGLIC, Patricio (Iquique, ? - ?, 2011.) je bio arhitekt, sveučilišni profesor i Luisov brat. Pisao je knjige vezane za arhitekturu i povijest pokrajine Tarapaca i salitrene industrije, sljedećih naslova: La Iglesia Colonial de San Antonio de Matilla: su origen, su fechado, sus transformaciones (1990.), La Batalla de Tarapacá: y sus hechos memorables (1999.), La arquitectura de Iquique: durante el período salitrero (2008.) i El desierto conmovido: paso de la hueste de Almagro por el norte de Chile (2008.).

AGNIC KRSTULOVIC, Ozren Nikola (Antofagasta, 1935. - Santiago, 2010.) još kao mladić upoznao je Salvadora Alliendea, koji je kasnije postao prvi marksistički predsjednik Čilea, a to poznanstvo uvelike je odredilo Krstulovićev život. Pomagao je Alliendeu u predsjedničkoj kampanji, a postao je i njegov osobni tajnik. Nakon pada Alliendea, proveo je 13 godina u Venezueli gdje se posvetio ljevičarskom novinarstvu. Kasnije se vratio u Čile i napisao knjigu o generalu Pinochetu (koji je smijenio Alliendea) i njegovu vojnom režimu. Knjiga je tiskana pod naslovom Pinochet S. A., La base de la fortuna (Santiago: RIL Editores, 2006.). Tri godine kasnije objavio je knjigu o svom obožavanom predsjedniku Alliendeu, pod naslovom Alliende, El Hombre y el politico ( RIL Editores, Santiago 2008.).

AGUERO VERA, Sonia (Punta Arenas, 1967.) je napisala knjižicu o povijesti obitelji Pletikosić pod naslovom Los Aguero Pletikosic, breve historia de una familia magallanica, objavljenu u Punta Arenasu.

ALASEVIC HERNANDEZ, Alejandro Javier (Ovalle, 1950.) je pjesnik. Njegova pjesma Fantasma objavljena je u antologiji Porque escribimos estamos vivos (2004.). Objavio je i zbirku Treinta versiones de un cuerpo.

ALVAREZ KUVACIC, Giannina (Punta Arenas, 1961.) je spisateljica i kulturna radnica iz Porvenira. U izdanju Fonda za kulturu Magallanesa i Čileanske Antarktike, objavila je DVD pod naslovom Un paseo por la historia oral de Tierra del Fuego (Pregled usmene predaje Ognjene zemlje).

ANDRADE MARTINIC, Hernan (Punta Arenas, 1953.) Autor drama i pripovijetki u kojima piše o strahovima suvremenog čovjeka kroz prizmu apsurda. Napisao je Rueda la rueda i El vuelo de Dagoberto, a njegovo djelo La Peregrinacion je i dramatizirano.

ANGELO MLADINIĆ, Gloria Antonella (godina) rodila se u Santiagu. Roditelji su joj bili iz Punta Arenasa, gdje je provela dobar dio djetinjstva i mladost.  Diplomirala je novinarstvo na Čileanskom sveučilištu u Santiagu. Tri godine je provela u  istraživanju i prikupljanju podataka za knjigu ''Historias de mujeres inmigrantes de Magallanes, mas importante que el oro'', koja je objavljena 2015. godine. Knjiga govori o običajima i načinu životu na jugu Čilea, ispričanom kroz živote domaćica i običnih žena i njihovom doprinosu u stvaranju regionalnog identiteta. To su svjedočanstva žena iz Hrvatske, Engleske, Švicarske, Španjolske i s čileanskog otoka Chiloe, a koje su tamo došle između 1900. i 1945. godine. 

Autorica je rekla:

Mnoge osobe, muškarci i žene, iz svih tih svjetova došli su u Magallanes s velikim snovima, neki kako bi se obogatili, drugi kako bi pobjegli od realnosti kao što su bili Drugi svjetski rat i Građanski rat u Španjolskoj. Oni su bili spremni nastaniti se na tom mjestu, gdje nije bilo komunikacije i gdje klima nije dala da rastu usjevi. I to je priča koju, vjerujem, trebamo upoznati jer ova zemlja nije nastala iz ničega.

(prijevod Branka Bezić Filipović) 

ANGELO MLADINIC, Nelson (Bolivia, 1949.) živi i radi u Čileu. Napisao je dramu o usamljenosti radnika na naftnim poljima, pod naslovom Islitis o quince y cinco te kazališni komad Si-da o el sindrome.

ANTONČIĆ GONGLIETTO Anton (Veli Lošinj, 1868 - Valparaiso, 1955.) bio je glazbenik, poslovni čovjek, austrijski konzul u Antofagasti i pisac. U Čileu je radio za Baburicu, Lukinovića i Mitrovića, kao direktor i dioničar. Svirao je orgulje i violinu, a u svom posjedu imao je i jednu originalnu, veoma vrijednu, Stradivarijevu violinu. Napisao je knjigu Individualizam i socijalizam (Iquique, Imprenta Nacional, 1902.)

ANTONIJEVIC HAHN, Nadja Drina, čileanska je psihologinja i nekadašnja direktorica Odjela za psihologiju Katoličkog sveučilišta u Santiagu. Napisala je djelo s područja kliničke psihologije pod naslovom Yo puedo aprender a estudiar solo, koje je doživjelo šest izdanja (Universidad Catolica, Vicerrectoria Academica: dva izdanja 1984., te po jedno 1991.,1993.,1995. i 2007., kao posljednje aktualizirano izdanje).

ARRIAZA YAKSIC, Maria Susana (Antofagasta, 1958.) je modna kreatorica, vlasnica butika i desna ruka brata ARRIAZA YAKSIC Enriquea, urednika časopisa Aqui Iquique koji je od 2006. godine izlazio jednom mjesečno u Iquiqueu u izdanju obiteljske tvrtke Yaksic Producciones. Časopis se bavio raznim temama, poput ekonomije i biznisa, kao i društvenim životom, o čemu je najviše pisala Maria (Mery), koja sada živi u Santiagu.

BABAROVIC DENEGRI, Sonja Franka (Antofagasta, 1928.- Santiago, 1985.) slikarica je i profesorica. Bavila se prevođenjem s hrvatskog na španjolski jezik. Autorica je više knjiga.

BABAROVIC NOVAKOVIC, Jorge (Punta Arenas, 1933.) je novinar, urednik i suvlasnik novina i izdavačkih kuća La Prensa Austral i El Magallanes (u suradnji s Estanislaom Karelovicem Kiriginom i sinom mu, Franciscom Karelovicem Carem), bio je suradnik u časopisu Ercilla, dopisnik Malih novina i dobitnik nagrade Prensa regional (2003.) za razvoj regionalnih listova.

BANIC ILLANES, Mario Enrique (Ovalle, 1950.) diplomirao je na Čileanskom sveučilištu. Od urednika kulturne rubrike postao je direktor dnevnika El Ovallino 1989. godine i autor nekoliko zbirki priča, poput: Sentarse a mirar el mar y otros cuenots (1985.), Conceptualimicidad y otros cuentos (Ovalle, 1985.) El visitante y otros cuentos (La Serena, 1992.), Ovalle. Nueve cuentos (Editora del Norte,1994.), Cuentos de Limari (Caburga, 1997.), La luna negra (Santiago: Mosquito Comunicaciones 1998.) i Cuentos (EMEBE ediciones, 2005). Za priču Sentarse al mirar el mar dobio je nagradu časopisa La tercera de la Hora iz Santiaga. Luis Aguilera za njega kaže: Opisuje život u provinciji, otuđene, prognane i frustrirane ljude, njihovu neimaštinu; ali oni se ne predaju sudbini već ljubavlju nadoknađuju svoj zlopatni život.

BARTICEVIC SAPUNAR, Marco Antonio (Punta Arenas, 1952.). bavi se uglavnom povijesnim temama. Objavio je knjige Esperanza en el austro.

Memorias de prision politica de Magallanes (Santiago: Mosquito editores, 2009.) i Un viaje sin retorno. Brac – Punta Arenas. Cien anos de migracion y exilio (Santiago: Mosquito editores, 2010.).

BARRIENTOS BRADASIC, Oscar Andres (Punta Arenas, 1974.) profesor je španjolskog jezika na Sveučilištu Austral u Valdiviji u Čileu te dobitnik brojnih literarnih nagrada. Godine 1988. tiskao je svoju prvu zbirku poezije Espada y taberna. Godine 1990. objavio je knjigu Mi ropero es un mar sombrio, 1997. godine La ira y la abundancia u izdanju Mosquito Editores iz Chilea, zatim Mi ropero es un mar sombrio i Egloga de los cantaros sucios (Valdivia: Ediciones El Kultrun, 2004.). Autor je romana El viento es un pais que se fue (Punta Arenas: Ediciones das Kapital, 2009.), koji je preveden i na hrvatski jezik. Napisao je zbirke pripovjedaka: La casa invertida, El Diccionario de las veletas y otros relatos portuarios (Santiago: Editorial Cuarto Propio, 2003.), Cuentos para murcielagos tristes (Santiago: Editorial Cuarto Propio, 2004.) i Remoto navio con forma de ciudad (Santiago: Editorial Cuarto Propio, 2006.). Pokrenuo je časopis Mangosta. Proznim djelom Esa ventana que indica al mar osvojio je prvu nagradu grada Valdivije. O doseljavanju na Mageljanes napisao je dosjetku:

Ti, poput svih Mageljanaca, si otočanin. Dolaziš ili s otoka Chiloe ili s otoka Brača. To je otok okružen zemljom. Da-kažem euforično- Jugoti i Čiloslaveni ujedinjeni.^[2]

 (prijevod Branka Bezić Filipović)

Barrientosovu pjesmu Avenida Bulnes, Andres Morales Milohnic proglasio je najljepšim lukom između Splita i Punta Arenasa:

Krovovi Punta Arenasa

Crveni su kao splitski.

Doseljenici su enciklopedije

Zaboravljene na sred parka.

Ne zaboravite carstvo valova koje nas je ovdje dovelo,

Ni obećanje zemaljskog raja,

Oboje su zasjeda u tišini

Koju trpi grad što leži daleko na jugu.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

BARTULICA, Milostislav (Kotor, 1893.- Zagreb, 1984.) je kao predstavnik Jugoslavenske ujedinjene omladine za vrijeme Prvog svjetskog rata boravio u Čileu, i to pretežno u Antofagasti. Kroz to vrijeme organizirao je iseljenički tisak u Južnoj Americi. U Valparaisu je uređivao novinu Jugoslovenska država (1918.), na hrvatskom jeziku. Vlasnik i izdavač bila je Jugoslavenska narodna obrana. Bio je to jugoslavenski orijentiran iseljenički pokret u Južnoj Americi, za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji je kroz ulazak u zajedničku kraljevinu južnoslavenskih naroda vidio i rješenje hrvatskog pitanja. Pokret su osnovali Bartulica i Ljubo Leontic. Bartulica se nakon rata vratio u Zagreb, gdje je od 1934. godine uređivao bilten Arhiv Jugoslavenske narodne obrane iz Južne Amerike u kojemu je pisao članke i političku publicistiku. Bio je tajnik Organizacije iseljenika, uređivao je novine kao što su Iseljenik, Novi iseljenik i Iseljenički muzej, koji su izlazili u Zagrebu između dva rata. Osnovao je Muzej iseljeništva u Zagrebu, 1936. godine, a iduće godine i u Splitu. Pisao je za prvi broj časopisa Matica I/1953. i za Iseljenički kalendar iz 1955. godine.

BATISTIC IVANOVIC, Vicente ( Kotor, 1900. – Porvenir, 1957.) bio je novinar i borac za razvoj unutrašnjosti Magallanesa. Tridesetih godina XX. stoljeća uređivao je list El Natales u Puerto Natalesu, a u Porveniru je pokrenuo list El Porvenir u kojemu je objavljivao radove hrvatskih iseljenika. Jedna od učionica u gimnaziji Hernando de Magallanes u Porveniru na Ognjenoj

zemlji, nosi njegovo ime. 

BECKER de KUSANOVIĆ, Maria (Osorno, 1923. – Limache, 2015.) potomak je njemačkih doseljenika. Zaposlila se kao profesorica u Punta Arenas, gdje se udala se za Milija Kusanovića. Dobro je prihvaćena od strane hrvatske zajednice, gdje se isticala aktivnostima u Damas Croatas, sekciji Hrvatskog kluba. Iza nje su ostale napisane brojne pjesme, među kojima se ističe Cielos de Aqui.

BISKUPOVIĆ JURAS, Marko (Ložišća, 1895. – Antofagasta, 1979.) školovao se u Zadru, a 1927. godine bio je poslan kao učitelj u Jugoslavensku školu u Antofagastu, gdje je kasnije obnašao i dužnost počasnog konzula Jugoslavije. U novinama je objavljivao članke pod pseudonimom Pacifucus, a bio je i jedan od osnivača i urednika novine Naša riječ iz 1934. godine.

BLEY IVANOVICH, Juan Antonio (Santiago, 1957.) je diplomirao ekonomiju na Čileanskom sveučilištu u Santiagu. Njegova pjesma O tu o ninguna, koju je posvetio supruzi Leonor Delgao, uglazbljena je, i kao takva postala je veoma popularna. Napisao je knjigu Colmo, koja spada pod znanstvenu fantastiku (Santiago, 1994.), i Seleccionario del Idioma Espanol, 2010. godine.

BONACIC OYARZUN, Danissa (Punta Arenas, 1976.) je spisateljica. Autorica je priče Fuera de la siesta, objavljene 2005. godine.

BONACIC DORIC BEZZI, Lucas (Milna, Brač, 1884. – Punta Arenas, 1961.) doselio se u Čile 1896. godine i živio je u Punta Arenasu. Bio je urednik gotovo svih hrvatskih iseljeničkih novina tog vremena: Domovina (1913. – 1916.), Jugoslavenska Domovina (1916. – 1921.), Tribuna Yugoslava (1917.), Jugoslavenska Smotra (1922. – 1923.), Novi list (1927.), Jugoslavensko Novo Doba (1937. – 1946.). Neka od njegovih djela su: La Monarquia de los Habsburgo – La Tierra de la Tirania (1914.), Nuestra Alma (1915.), Panorama de las tierras bravias (rukopis), Resumen Historico del Estrecho y Colonia de Magallanes (1937.), i Historia de los Yugoslavos en Magallanes – su vida y su cultura (tri knjige objavljene 1941., 1943. i 1946.). Objavio je i roman Oro maldito (Imp. La Nacional, Punta Arenas, 1941.), temeljen na istinitom, tragičnom životu kopača zlata te djelo Panorama de tierras bravias (Boletin Ganadero, 1959.). U antologiji priča iz Magallanesa, tiskana je 1952. godine i njegova priča Fragiles y fugases corazones. Bonacic Doric je bio utemeljitelj Čileansko – jugoslavenskog instituta za kulturu u Punta Arenasu.

BORIC CRNOSIJA, Vicente (Punta Arenas, 1907. – 1986.) bio je profesor, vlasnik knjižare i predsjednik sportskog društva Sokol u Punta Arenasu. Roditelji su mu doselili u Čile s otoka Ugljana. Pisao je prozu, koju je sabrao u djelo Punado de recuerdos , objavljeno 1984. godine, u kojem govori o životu hrvatske zajednice na jugu Čilea.

BORIC CRNOSIJA, Vladimiro (Punta Arenas, 1905. – 1973.) je brat Vicentea Borica i prvi dijecezanski biskup u Punta Arenasu. Uređivao je časopis El Amigo de la Familia, a napisao je i igrokaze El Capitan Bueno i Virtus (1930.), koji su bili pobožnog karaktera.

BOSILJEVAC Drago (Sarajevo, 1894. - Split, 1935.) bio je svećenik i putopisac, a dvadesetih godina XX. stoljeća otišao je u Južnu Ameriku i kao misionar boravio neko vrijeme u Čileu. Napisao je knjigu Po Južnoj Americi, koju je objavio 1928. godine.

BOSNIC KUSCEVIC, Ricardo Javier (Punta Arenas, 1966.) odvjetnik je, magistar međunarodnog prava, diplomat u Sjedinjenim Američkim Državama i pjesnik. Neke od njegovih pjesama, koje su trenutno u pripremi za tisak su Perspectivos de desarrollo de los recursos de la VII Region (Santiago: IREN-CORFO, 1979.) i WTO principles and institution. The challenge of regional trade agreements (RTAs). Član je Kruga sveučilištaraca i stručnjaka hrvatskog porijekla u Santiagu.

BOZINOVIC KUSCEVIC, Francisco (Punta Arenas, 1959.) je profesor biologije na Katoličkom sveučilištu u Santiagu i pročelnik Odjela za ekologiju. Član je Akademije za znanost. Piše znanstvene radove poput: Biomas y climas terrestres y marinos del norte de Chile (Revista Chilena de Historia natural, Edicion especial, 71:4, 1998.), Avian physiological ecology: Old questions, new systems and new approaches. (Revista Chilena de Historia Natural, Edicion Especial 73:3, 2000.), Fisiologia ecologica & evolutiva. Teoria y casos de estudio en animales (Ediciones Universidad Catolica, Santiago 2003.) i The comparative physiological ecology of vertebrates: essays in honor of Mario Rosenmann. (Revista Chilena de Historia Natural, Edicion Especial 78:2, 2005.).

BOZINOVIC TEODOROVIC, Angela (Buenos Aires, 1919.) je pjesnikinja. Gotovo cijeli svoj život provela je u Čileu, u gradu Caldera. Između 3860 kandidata osvojila je prvu nagradu za priču Me olvide de amar u Španjolskoj.    

BRAJOVIC ESCALONA, Miguel (Santiago, 1967.) autor je knjige Seis estaciones (Santiago: Editorial Tiempo Nuevo, 1994.).

BRISTILO CANON, Jaime (Punta Arenas, 1969.) je pjesnik i profesor španjolskog jezika i književnosti. Živi u Santiagu. Objavio je zbirke pjesama: Ars amandi (Santiago: Libros del Coiron, 1997.), Lustro en tinto (1999.), Hippodrome circo (2001.) i Camposanto (2005.).

BRKIC MOSKOVIC, Neda Marja (Bari, Italija, 1944.) profesorica je i prevoditeljica s engleskog jezika. Osim u Čileu, živjela je i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se i školovala. Piše na španjolskom i engleskom jeziku eseje, priče i poeziju poput: Entre nos, Cenizas, La gotera i A medias (http: www.escenachilena.uchile.cl). Dobitnica je brojnih literarnih nagrada. Njena drama, monolog El Entrepiso, predstavljena je na Festivalu južnoameričkog kazališta.

BRNCIC ISAZA Gabriel, (Santiago, 1942.) je kompozitor, pedagog i specijalist za elektroakustičku glazbu. Osim u Čileu, školovao se i u Buenos Airesu a živio je i u Barceloni. Od 1990. godine živi u Čileu. Poznato je njegovo djelo Chile fertil provincia. Dobitnik je brojnih priznanja a nositelj je i titule akademik, kao dopisni član Čileanske akademije lijepih umjetnosti.

BRNCIC ISAZA, Moira Neda Lina Apolonia (Santiago, 1951. – 2015.) bila je profesorica, književnica i magistra pedagogije. Osnovala je i vodila Centro de Estudios e Investigaciones de problemas escolares e interscolares. Napisala je mnoge znanstvene radove o disleksiji, o djeci koja žive na ulici, o osobnoj integraciji, kao i o integraciji u Južnoj Americi. Objavila je zbirke poezije: America latina (1967.), Te extrano pais, te extrano (1986.),  El Nino del Papel, Cuentos para nosotros, Doblar en la Noche, Poemas del Esfuerzo Humano i In memoriam de Francis Crick (2005.), kao i romane: Largo camino para decir adios (Santiago, 1988.), Narraciones entre libros (Santiago: Ediciones Rumbos, 1998.) i Ronda en espiral (Santiago: Editorial Universidad Bolivariana, 2005.).

BRNCIC JURICIC, Danko (Punta Arenas, 1922. – Santiago, 1998.) je bio sveučilišni profesor, veterinar i akademik. Bio je redovni član Čileanske akademije znanosti i dobitnik Nacionalne nagrade (1987.), najvišeg priznanja na području znanosti. Napisao je brojne znanstvene radove s područja genetike, poput: Las especies chilenas de Drosophiladae (Santiago: Universidad de Chile, 1957.) i Fundamentos de la teoria de la evolucion biologica (Santiago, Editorial Universitaria, 1979.).

Santiago, Paseo de la Ciencia gdje je ime Danka Brncica Juricica uvedeno 1987. godine. Na slici je druga s desna njegova rođakinja Karen Muller Turina, kći književnice Pepite Turine.

BRNCIC JURICIC, Zlatko (Punta Arenas, 1920. – Santiago, 1973.) bio je profesor književnosti, pisac, prevoditelj i unuk Andrije Juričića ( pogledaj pod slovom J) iz Hrvatskog primorja te brat Danka Brnčića Juricica. Bio je osnivač eksperimentalnog kazališta na Čileanskom sveučilištu, gdje je prvi put izvedena njegova drama Elsa Margarita (1943.). Također je bio i izdavač iseljeničkog glasila Los Eslavos (1946.). Ostali radovi su mu: Angela Triste – Fragmentos de la historia de un poema (Santiago: Carmelo Soria, 1952.), El Teatro Chileno a travez de 50 anos, Tragedia Heroica (Santiago, 1940.), Elsa Margarita (Santiago, 1942.), Agua para noche (objavljena 1960. godine u zbirci Pepite Turine 6 Cuentos de Escritores Chileno-Yugoslavos), a u rukopisu mu je ostao autobiografski roman.

BRUCE DEPOLO, Agustin (1904. – 1973.) autor je knjige proze El Hombre de Rinon Solitario (Santiago: Del Pacifico, 1963.).

BRZOVIC GONZALEZ, Franco (Punta Arenas, 1943.) sin je Francisca Brzovica Radonica. Odvjetnik je i profesor na sveučilištu i autor stručnih radova vezanih za svoju profesiju. Živi i djeluje u Santiagu.

BRZOVIC PARILO, Francisco (Punta Arenas, 1941.) je inženjer agronomije. Objavio je Comercializacion de maderas aserradas 1979. godine. U izdanju IREN-CORFO iz Santiaga, iste godine, u koautorstvu s Robertom Jones Cortesom, objavio je tri naslova: Comercializacion de productos-bovinos, Comercializacion de productos – carne de ovinos i Comecializacion de productos – lanas.

BRZOVIC RADONIC, Francisco Raimundo (Porvenir, 1913. – Santiago, 1996.) bio je stomatolog, sveučilišni profesor i pisac. Prvu knjigu Sangre ovejera napisao je kao šesnaestogodišnjak. Napisao je još i roman za mlade naziva El Abrazo en Polo Sur (Santiago: Zig-Zag, 1948.), zbirku pripovjetki Patagonia Cruel, za koju je nagrađen trećom nagradom na natječaju za prozu između 41 kandidata (1956.), zatim roman El Ultimo Pirata de Tierra del Fuego (Santiago: Francisco Carrion e Hijos Impresores, 1959.), De Cabo de Hornos a la eternidad (Santiago: Sociedad de Escritores de Chile, 1979.) i  El descubrimiento de Chile por Fernando de Magallanes (1983.) iz koje odvajamo odlomak (str. 109., poglavlje 19.):

     Sve što smo do sada povijesno pisali o ekspediciji koja je otkrila pokrajinu Magallanes, vezano za teritorij na kopnu i moru, potiče nas da stvorimo određene zaključke, da upotpunimo već stvorene navode te da popišemo mišljenja i argumentirane dokaze, koji potkrjepljuju stajalište da je legitiman pronalazač naše zemlje Fernando de Mageljan.

     Primjereno je raščistiti i činjenicu da ne postoji namjera da se umanji uloga koju je u povijesti Čilea odigrao Diego de Almagro, već da se svakog od njih stavi na svoje mjesto. Drugim riječima namjera je razotkriti istinu o povijesnom događaju, koja je bila krivo prezentirana i tako zaboravljena s naše strane. 

(prijevod Branka Bezić Filipović)

BULJAN MORELLI Sonja, akademik. Autorica je Juegos para la clase de lenguas extranjeras (Santiago: nascimento, 1978.) i Auxiliares audiovisuales en la ensenanza de lenguas extranjeras (Antofagasta: Universidad del Norte, 1975.).

BURATOVIC BECERRA, Claudio (Punta Arenas, 1965.) školovao se u rodnom gradu i diplomirao na Sveučilištu u Magallanesu te stekao titulu elektro inžinjera. Zaposlio se u ENTEL-u tvrtki za telekomunikacije. Radio je u Aysenu i Santiagu, ali se vratio u Punta Arenas gdje sada obnaša dužnost regionalnog direktora. Uvijek je pokazivao zanimanje za povijest Magallanesa pa je sudjelovao u arheološkim istraživanjima Instituta za Patagoniju, kojeg je osnovao Mateo Martinić Beroš, s kojim je napisao knjigu Las Comunicaciones a distancia en Magallanes.

BUVINIC SAPUNAR, Toma objavio je knjigu Teoria musical y primeras lecciones de educacion musical (Santiago: Ed  itorial Salesiana, 1966.).

BUZOLIC DARLAS, Andres (Puerto Natales, 1979.) autor je zbirke pjesama Hombre de alas negras (Concepcion: Ediciones Lar, 2000.), a proza mu je objavljena u antologiji Antologia de Gonzalo Rojas.

CAGLEVIC BAKOVIC, Gregorio Lorenzo (Antofagasta, 1946.) je pomorac, ekonomist i pisac. Napisao je knjigu Nuestra  compania, la historia de la sal en Chile, koja je objavljenja u Santiagu u izdanju Salinas de Punta de Lobos, 1988. godine. Knjiga je doživjela još dva izdanja 1994. i 2003 godine (RIL editores).

Caglevic je napisao i djela: Historia del Rotary Club de Providencia (Santiago: Editorial e Impr, Genova 2007.), El Anecdotario Croata de Chile (Santiago: RIL editores, 2005. i 2011.) i Historias en tres continentes (Santiago: RIL editores, 2011.).

CALVO DRAGOSEVIC, Hector Alfonso (Punta Arenas, 1961.) grafički je dizajner i autor internetskih stranica te dobitnik mnogobrojnih nagrada za svoj rad. Živi u Valdiviji. Objavio je djelo Diapoemas, 2000. godine.

CANDINA POLOMER, Azun (Santiago, 1970.) doktorica je povijesti na Sveučilištu u Čileu koja se bavi proučavanjem identiteta srednje klase. Objavila je djela: Policia, Sociedad y Estado: Reforma y Modernizacion Policial en America del Sur (Santiago: CED, 2001.), Los hijos no matrimoniales en Chile contemporaneo, La tragedia privada a la esperanza de la igualidad (Santiago: Centro de Estudios de la Mujer, Coleccion Investigadores Jovenes 2004., 2005.), Comunidad y Seguridad: una guia para la prevencion a nivel local (Santiago de Chile: CESC, Universidad de Chile, 2007.) i Por una vida digna y decorosa. Clase media y empleados publicos en el Chile del siglo XX (Santiago: Editorial Frasis, 2009.) .

CAPELLA SKOKNIC, Drina (1950.) napisala je djelo En la mitad del camino (Santiago: Ediciones Mar del Plata, 2006.).

CARCAMO LIVACIC, Ricardo Javier (Punta Arenas, 1960.) autor je djela Texto sentido.

CARKOVIC ETEROVIC, Antonio (Punta Arenas 1928.-2008.) bio je profesor. Objavio je zbirku pjesama Ala fugar s dodacima: Cuento, posvećen Angelu Raulu Villagranu i Estampa liceana, posvećena Dalivoru Eterovicu (Punta Arenas: Edicion del Liceo de Hombres de Punta Arenas, 1955.). Napisao je eseje Pablo Neruda vaga estudiante de la muerte o Pablu Nerudi i Gabriela Mistral, fabuladora de la muerte o Gabrieli Mistral.

CEKALOVIC KUSCEVIC, Tomas Nicolas (Punta Arenas, 1928.- Concepcion, 2012.) je biolog koji je na svojim brojnim ekspedicijama po Patagoniji otkrio više od 500 vrsta kukaca, od kojih je 29, do tada nepoznatih, po njemu dobilo ime. Napisao je veliki broj članaka i separata s područja entomologije, koji su objavljeni u znanstvenim časopisima. Bio je i dopisnik Malih novina iz Punta Arenasa do svoje smrti 2012. godine.

CERIC AGUILA, Francisco Jose (Santiago, 1941.) je poduzetnik i pjesnik. Objavljena mu je pjesma u časopisu Tamo Daleko u Santiagu, 1990. godine.

CHEUQUELAF BRADASIC, Rafael Antonio (Punta Arenas, 1975.) je profesor, skladatelj, pisac i pjesnik. Objavio je knjigu priča Los Saqueadores u Punta Arenasu.

CONTRERAS BOCIC, Daniela (1979.) je objavila djelo Las mudas. EnVV.AA. Seleccionados muestra Off de Dramaturgia (Santiago: Ediciones del Temple, 2003.).      

CORDERO VITAGLIC, Hector (Taltal, 1946.) piše pod pseudonimom Julian Rojas. Objavio je zbirke pjesama: El jardin de las sombras (Antofagasta, 1984.), Cigarra! (Antofagasta, 1987.), La hoja retorcida (Antofagasta,1989.) i Fabula necesaria (NORprint, Antofagasta 1995.)

COVACEVIC PEREZ, Catalina (Punta Arenas, 1977.) već je kao šesnaestogodišnjakinja dobila nagradu za svoj literarni rad. Pjesme su joj uvrštene u antologije Fuera de la Fiestab (1993.) i Antena parabolica (1994.).

COVACIC CVITANIC, Sonia (Punta Arenas, 1929.) napisala je djelo Puerto Porvenir, pequenas historias de mi pueblo (1997.).

CVITANIC ABARCA, Catalina (Santiago, 1960.) napisala je djelo Siete reinas de corazones (Santiago: Nueva Mirada Ediciones, 2008.).

CVITANIC C., Marcos (Antofagasta, 1946.) objavio je zbirku pjesama Bombones son algunos poemas, (Antofagasta: Ediciones Mimbre, 1968.).

CVJETKOVIC KATUSIC, Ruben Miguel (Porvenir, 1932. - Punta Arenas, 2014.) porijeklom je iz Orašca i Šipana, a bio je i nećak Petra Gašića (vidjeti pod G). Cijeli svoj radni vijek proveo je kao službenik ENAP-a, nacionalne refinerije nafte. Za ljubav majci, Catalini Katusic, započeo je pisati hrvatsko-španjolski rječnik, na kojem je radio 15 godina. Rječnik je objavljen 2013. godine, tik pred smrt njegove majke, koja je  umrla u visokoj starosti napunivši 103 godine.

DAMJANOVIĆ, Vicence (Škrip na Braču, 1881. – Beograd, 1945.) živio je u Punta Arenasu gdje je u početku bio poduzetnik, a zatim je 1914. godine zajedno s Miroslavom Tartagliom kupio tiskaru Universal, koju su nazvali Hrvatska tiskara. Uređivali su i pisali za list Domovina^[3] (1913. - 1916.), a Damjanović je 1926. godine poslao Pučkoj prosvjeti u Split opsežan članak za rubriku Iz naših kolonija (1. III. 1926., br. 3., str. 54.).

DARLIC MARDESIC, Vjekoslav (Santiago, 1957.) je odvjetnik, doktor prava i pjesnik. Objavio je sljedeća djela: Noctivago (Santiago: S y S Printing Press, 1983.), Directorio Latinoamericano u koautorstvu s Camilom Tauficem (1984.), Guia del Estudiante Universario del Ecuador (1985.), Los Gobiernos Seccionale del Ecuador u koautorstvu s Santiagom Escobarom (1986.), Guia del Ciudadano u koautorstvu s Galom Chiribogom (1986.), Las Elecciones de 1984 (1986.), Estadisticas Electorales del Ecuador 1978-1987 (1987.), Estadisticas de Ecuador 1983-1987 (1989.), Estadisticas Electorales del Ecuador 1978-1989 (1989.), Estadisticas Energeticas del Ecuador u koautorstvu s Guilleromom Granjom (1989.), Estadisticas de la Mujer. Ecuador 1992 (1992.), Los Contratos Colectivos en el Ecuador (1993.), Conflicots Colectivos, Huelgas, Paros patronales y Liquidaciones de Negocios u koautorstvu s Galom Chiribogom (1995.), Organizaciones Sindicales del Ecuador (1997.), Plan de Desarollo de la Universidad de Guayaquil (1997.), Plan Operativo de Accion de Derechos Humanos, Una propuesta participativa 1999-2000 (2000.) te Organizaciones Sindicales del Ecuador (2004.). Izradio je još i par studija te objavio zbirku pjesama pod naslovom Noctivago. Živi u Ekvadoru.

DELA TORRE DAMIANOVIC, Lucas (Cauquenes, 1989.) napisao je djelo Historia de la inmigracion croata en Magallanes, koje je objavljeno u web formatu. Također, pisao je o hrvatskoj povijesti i za časopis Male novine, koji izlazi u Punta Arenasu gdje autor živi i radi.

DIAZ ETEROVIC, Ramon (Punta Arenas, 1956.) je pjesnik, romanopisac, pripovjedač i esejist. Dobitnik je brojnih nacionalnih i međunarodnih priznanja za svoj rad, a 1991. godine izabran je za predsjednika Udruženja čileanskih pisaca. Uređivao je mnogobrojne časopise, a radovi su mu uvršteni u više različitih antologija. Uveo je crni roman u čileansku literaturu, tip romana gdje se kritiziraju mračne društvene snage. Napisao je zbirke pjesama: Imagenes en el tiempo (Santiago: vlastita naklada, 1977.), El poeta derribado (Santiago: vlastita naklada, 1980.) i Pasajero de la ausencia (Santiago: Ediciones La Gota Pura, 1982.), zatim zbirke priča i romane: Cualquier dia (Santiago: Plastigraf impresores, 1981.), Obsesion de Ano Nuevo (Santiago: Ediciones La Gota Pura, 1983.), Atras sin golpe (Santiago: Ediciones La Gota Pura, 1985.), La ciudad esta triste (Santiago: Ediciones Sin Fronteras, 1987., LOM Ediciones 2000.), Ese viejo cuento de amar (Santiago: Mosquito Ediciones, 1990.), Solo en la Oscuridad (Buenos Aires: Torres Aguero Editor, 1992. i 1993., LOM Ediciones, 2003.), Nadie sabe mas que los muertos, (Santiago: Editorial Planeta, 1993. i 2002.), Angeles y solitarios (Santiago: Editorial Planeta 1995. i LOM Ediciones 2000., Amsterdam: De Fontein i Navarra: Txalaparta 2002. i Paris: Metaillie editions 2003. i 2004.), Correr tras el viento (Santiago: Editorial Planeta, 1997., LOM Ediciones 2007. i 2009.), Nunca enamores a un forastero (Santiago: LOM Ediciones, 1999. i 2003., Navarra: Editorial Txalaparta, 2006.), Los siete hijos de Simenon (Santiago: LOM Ediciones, 2000. (prevedeno na talijanski, grčki, francuski i njemački 2001. godine)), El ojo del alma (Santiago: LOM Ediciones, 2001., Paris: Metailie editions, 2007.), El Hombre que pregunta (LOM Ediciones, 2002.), El color de la piel (Santiago: LOM Ediciones, 2003.), A la sombra del dinero (Santiago: LOM Ediciones, 2005.), Muchos gatos para solo un crimen (Santiago: LOM Ediciones, 2005.), Mio padre pettinato alla Gardel (Roma: Ugo Guanda Editore, 2005.),  El segundo deseo (Santiago: LOM Ediciones, 2006.), Chumangos (Santiago: Libros de Mentira, 2008. i 2010.), La oscura memoria de las armas (Santiago: LOM Ediciones, 2008.), La muerte juega a ganador (Santiago: LOM Ediciones, 2010.) i Heredia detective (Santiago: LOM Ediciones 2010). Un viejo taxi en la nieve (Santiago: MN editorial, 2011.). Napisao je još i roman za djecu R y M investigadores (Santiago: Editorial Norma, 2002. i 2011.) i zbirku dječjih priča El secuestro de Benito (Mexico: Editorial CIDCLI, 2001.). Romani su mu prevedeni na gotovo sve europske jezike, od kojih su na hrvatski jezik prevedeni naslovi: Trčanje za vjetrom (Zagreb: Nova knjiga 1999.), Ne zaljubljuj se u stranca (Zagreb: Hrvatska matica iseljenika, 2003.) i Sedam Simenonovih sinova (Zagreb: Hrvatska matica iseljenika, 2003.). Djeluje i živi u Santiagu. O rodnom gradu u svom djelu  Nasljeđu s mora kaže:

Djetinjstvo je jedini cvijet koji ne vene, zapisao sam jednom sjećajući se onog čarobnog vremena u kojem je život kroz igru otkrivao tajanstvene predjele naše doseljeničke četvrti uvijek dalekog Punta Arenasa.

U razgovoru s Antom Zemljarom, rekao je:

     Uvijek sam osjećao živo zanimanje za svoje porijeklo...u sredini u kojoj sam se odgajao bilo je prilike čuti po neku riječ, po neku priču, a bila je i prisutna činjenica da smo iz tako daleke zemlje došli u ovaj izgubljeni kraj, kao što je Mageljanes...U mojim književnim planovima uvijek je prisutna želja da napišem povijest moga djeda i drugih ljudi koji su mu bili slični; u tu sam se svrhu posvetio skupljanju i proučavanju novina i časopisa toga vremena i smatram da još nisam skupio svu potrebnu građu da bih se u to upustio, ali jednog ću dana to svakako ostvariti.

Nostalgičnost, koja je motiv zbirke pjesama Pasajero de la Ausencia iz 1982. godine vidi se u tekstu:

     Noć je, a ja protivno dobi hodam unatrag prema izgubljenom vremenu. Među sjenama uočavam kamenitu stazu koja mi najavljuje moj grad, daleki Punta Arenas, gdje igre i prostori moje mladosti još spavaju u očekivanju mojih koraka. Tako, vrijeme teče, a u ovoj noći moj grad nije više onaj isti. Među ulicama ja sam samo Putnik na odsustvu.

(prijevod Ante Zemljar)

Ulomak iz djela Senkovićev povratak:

     Priču sam čuo od djeda u dva navrata i oba puta mi se učinilo da ga je piće natjeralo da priča više nego je želio. Prvi puta bilo je to za vrijeme proslave jednog rođendana. Dovršavao sam tada sedam godina i moj nos je tek dosizao visinu stola na kojem su stajale čašice za rakiju i već isfucane igrače karte.

Bilo je u godini 1913. – reče djed gladeći sijedu kosu koja mu je još uvijek prekrivala čelo.

Čovjek, kojeg je nazvao Senković, stigao je tog siječanjskog jutra brodom nakon šest mjeseci koliko mu je trebalo da spoji luku Santos s Punta Arenasom. Grad je tada bio samo red kuća kojemu je život davala trgovina i izmiješani jezici stranaca.

Čovjek nije nosio nikakvu drugu prtljagu osim kabanice od sive cerade; koraci su njegovi bili žustri kada se uputio tražiti Hotel Kozmos čiju adresu je nosio zapisanu na poleđini neke kuverte.

(prijevod Vjera Zemljar)

DOMIC BEZIC, Antun (Ložišća, 1919. – Santiago, 2017.) bio je građevinski inženjer i pisac. U Čile se doselio 1927. godine, a živio je i djelovao u Santiagu. Pisao je za časopis Male novine iz Punta Arenasa, a najznačajniji su mu članci: Hrvatska u Isla Negra, Dalmatinsko iseljavanje za vrijeme Austrije, Otvoreni prozori na Dalmaciju, 2500 godina povijesti i Književnost Hrvatske u srednjem vijeku. Nakon osamostaljenja Hrvatske, objavio je knjige: Breve historia de la isla de Brac (Santiago, 1995.), Breve historia de Dalmacia (Santiago, 2000.), Breve historia de Croacia (Santiago, 2004.), Breve exposicion de la literatura Croata (Santiago, 2005.), Cientificos de Croacia y cientificos chileno-croatas (Santiago, 2005.), Poesia en la vida (Santiago, 2005.), La Defensa Nacional Yugoslava durante la II. Guerra Mundial (Santiago, 2006.), Cronicas y cuenots (2006.) i Pinceladas (2007.). Držao je predavanja na temu Dalmacije, hrvatskog iseljeništva u Čileu i genetskog porijekla hrvatskog naroda. Napisao je i knjigu pod naslovom Croacia en el despedazamiento de la Republica federal socialista de Yugoslavia, koja ne postoji u tiskanom izdanju ali se može pročitati na internetu. Pisao je na španjolskom jeziku, s namjerom promicanja Hrvatske na području Južne Amerike.

DOMIC KUSCEVIC, Lenka (Punta Arenas, 1934. – Santiago, 2016.) autorica je knjige Geodemografija (Santiago: IREN-CORFO, 1979.).

DOMIC KUSCEVIC, Juraj (Punta Arenas, 1928. – Santiago, 1988.) autor je knjiga: Fuerzas armadas y seguridad nacional (Santiago, 1973.), Modelo indonesio de golpe de estado comunista (Santiago: Vaitea, 1975.), Destruccion de las fuerzas armadas por el Partido Comunista de Chile (Santiago: Universidad de Chile, 1975.), Participacion de los trabajadores en el socialismo (Santiago, 1975.), La via no capitalista de desarollo (Santiago, 1975.), Fundamentos de la praxis marxista-leninista en Chile (Santiago: Vaitea, 1977.), Politica exterior sovietica (Santiago: Universidad de Chile, 1985.) i Politica militar del Partido Comunista de Chile (Santiago: Universidad de Chile, 1985.).

DOMIC MIHOVILOVIC, Esteban (Punta Arenas, 1947.) je rudarski inženjer, sveučilišni profesor i autor brojnih stručnih radova i patenata s područja rudarske tehnologije. Autor je knjige Hidrometalurgia, Fundamentos, procesos y aplicaciones (Santiago, 2001.).

DOMIC RAKELA, Mateo (Ložišća na Braču, 1898. – Santiago, 1969.) bio je liječnik. Tridesetih godina XX. stoljeća bio je uvaženi član kulturnog života Hrvata u Magallanesu te urednik i utemeljitelj iseljeničkih novina El Yugoslavo en Chile.

DUJISIN, Viktor Antun (Kaštel Novi, 1898. – Santiago, 1963.) bio je novinar i autor genealoško – heraldičkih djela. Izdavao je časopis Glasnik heraldike u kojem je istraživao povijest hrvatskog i bosanskog plemstva, plemićke obitelji među iseljenicima i grbove. Tiskao je I. svezak Zbornika plemstva u kojem su uvrštene sve obitelji do slova J. (1938.). Dovršio je i drugi dio zbornika, koji nikada nije tiskan, a tijekom vremena materijal se u potpunosti izgubio. Osim zbornika napisao je u Obzoru 77/1936., br. 278. članak o Ivanu Krstuloviću Marceliću, a u Nedjeljnim vijestima 3/1943., br. 92. članak pod naslovom Hrvat, osloboditelj Granade.

ETEROVIC KARELOVIC, Simon (Punta Arenas, 1912. –  Santiago, 1973.) bio je novinar i pisac avanturističkog duha koji je često mijenjao zanimanja. Jedno je vrijeme živio u Boliviji, a kasnije je oplovio sve kanale Ognjene zemlje, sve do rta Horn. Bio je novinar u Punta Arenasu i u Santiagu. Pisao je priče i feljtone o Magallanesu, a opisivao je i hrvatske iseljenike. Nije tiskao svoje knjige, ali mu se priča En vano pojavljuje u zbirci Pepite Turine Seis cuentos de escritores Chileno-Yugoslavos (Santiago: Ediciones Platur, 1960.).

FERNANDEZ DE CABO ARRIADO, Ernesto (Punta Arenas 1961.) je profesor povijesti i zemljopisa, koji se školovao na Sveučilištu Austral de Valdivia. Napisao je knjigu Historia del golf en Magallanes, koja je objavljena 2000. godine. Knjigu Magallanes desde del ayer, posvetio je svojim roditeljima; ocu Ernestu Fernandezu de Cabo Rendiću i majci Mariji Arriado Leviniere. U posveti se zahvalio ocu na tome što ga je svakog dana učio novim stvarima i time poticao njegovu želju  za učenjem. Majci se zahvalio na dobroti i ljubavi. U knjizi govori o Selk'nam Indijancima te tajnama i spoznajama koje su s njima nestale, a koje se daju naslutiti na praiskonskim pejzažima, koji fasciniraju svojom snagom.

Ulomak iz knjige Magallanes desde del ayer:

Jedino su njihove ruke uspjele,

zemljom, vodom i vjetrom,

ostaviti posmrtnu poruku

osjećaja svog vremena.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

FERNANDEZ de MILIČEVIĆ, Marcela (Puerto Montt, 1949.) originalno je španjolskih korijena, a udala se za Renea Miličevića. Zaljubljenica je u Hrvatsku i ponosna nositeljica hrvatskog državljanstva. Dolasci u Hrvatsku inspirirali su je da napiše priču La Busqueda, u kojoj govori o Čileancu hrvatskog porijekla koji prilikom svog  prvog posjeta zemlji svojih predaka upoznaje rodbinu. To iskustvo, o kojem govori u svojoj priči, sigurno je poznato i blisko iskustvima mnogih njenih sunarodnjaka.

FERTILIO NIKOLIC, Luka (Nerežišća, Brač 1903. – Santiago de Chile, 1985.) bio je profesor, novinar i pisac. Pisao je pjesme, eseje i priče na hrvatskom jeziku, bavio se prevođenjem, a objavio je i nekoliko studija na španjolskom jeziku u časopisima Anales de la Facultad de Filosofia y Ciencias de la Educcacion, Sveučilišta u Santiagu i Studia Croatica u Buenos Airesu. O Hrvatima je napisao:

     Hrvati su se pojavili u Čileu kao Hrvati, Dalmatinci, Slaveni, Austrijanci, Austro-Ugari, Slaveni s juga, Južni Slaveni i Jugoslaveni. Toliko mnoštvo različitih imena za jednu naciju, Hrvatsku, odraz je njene dramatične i tisućljetne povijesti.

(prijevod Branka Bezić Filipović).

FISTONIC JERKOVIC, Nikola (Zastražišće, Hvar 1913. –  Iquique, 1987.) bio je poduzetnik i predsjednik Vatrogasnog društva Dalmacija. Došao je u Čile s otoka Hvara 1930. godine. Bio je imenovan konzularnim dopisnikom 1952. godine. Napisao je knjigu o hrvatskom iseljeništvu na sjeveru Čilea, koja je objavljena 1984. godine u Iquiqueu pod naslovom Historia de la llegada de los Yugoslavos al Norte de Chile 1850 – 1984.

FORETIC TRIVINO, Vicente Jenaro (Punta Arenas, 1896. – 1973.) bio je novinar i ataše za novinstvo u čileanskim diplomatskim predstavništvima u Švicarskoj, gdje je dobio je i priznanje za svoj književni. Njegove najpoznatije knjige su Le Chili et la Politique Sudamericaine (Zurich: Drunk der Genossenschaft Schweizerische Gonntagsblatter, 1919.) i Der chilenisch-peruanische Konflikt in der Gegenmart: mit Bildern, Landakarter und Portrats (Zurich: Genossenschaft Schweizerische Gonntagsblatter, 1919.). 

FORMOSO BAVICH, Christian ( Punta Arenas, 1971.) je profesor i akademik, dopisni član Čileanske akademije za jezik. Piše pripovijetke i pjesme. Dobitnik je regionalnih i nacionalnih nagrada za literaturu, poput nagrade Pablo Neruda. Objavio je zbirke: La lengua de las mareas (Punta Arenas, 1994.), El Odio o la Ciudad Invertida (Punta Arenas: Editorial Ateli, 1997.), Memorial del Padre Miedo (2000.), Estaciones cercanas al sueno/Los coros desterrados (Punta Arenas: Ediciones Universidad de Magallanes, 2003.) i Puerto del Hambre (Punta Arenas: Ediciones Universidad de Magallanes, 2005.) i El cemeterio mas hermoso de Chile (Santiago: Editorial Cuarto Propio, 2008.). Pjesme su mu objavljene u četiri antologije: Al Tiro, Panorama de la Nueva Poesia Chilena (Argentina: Ediciones Vox, 2001.), George Trakl; Homenaje desde Chile (Santiago: Editorial Universitaria, 2002.), Antologia de la Nueva Poesia Chilena (Santiago: Editorai Universitaria, 2003.) i Cantares: Nuevas Voces de la Poesia Chilena (Santiago: LOM, 2004.).

FRANULIC ZLATAR, Lenka (Antofagasta, 1908. - Santiago 1961.) bila je prevoditeljica i prva čileanska novinarka. Tridesetih godina počela se baviti novinarstvom, što je do tada bio isključivo muški posao. Zajedno s Carlosom Davilom pokrenula je časopis Hoy. Napisala je djela Cien autores contemporaneos (Santiago: Ercilla, 1940., 1941., 1952., 1962.) i Antologia del cuento norteamericano (Santiago: Ercilla, 1943.). Uređivala je rubriku Knjiga i umjetnost, a radila je i kao reporter i prevodilac. U inozemstvu je intervjuirala znamenite ličnosti, a u Čileu se često pretiskuje njen razgovor s pjesnikinjom Gabrielom Mistral. Bila je gost State Departmenta SAD-a 1945. godine, zajedno s još trojicom latino-američkih novinara. Dobitnica je brojnih priznanja kao što su nagrada Helena Rubinstein i nagrada Udruženja novinarki SAD-a. Prva je žena nositeljica čileanske nacionalne nagrade za novinarstvo. Uređivala je časopise Eva i Ercilla i bila je među prvim predavačicama Novinarske škole u Santiagu. U njenu čast je ustanovljena nagrada za novinarstvo, koja nosi njeno ime, a dodjeljuje se samo jednom u karijeri. Epitaf na njenom grobu napisao je Pablo Neruda a on glasi: Bila si oličenje žene i lekcija milijunima muškaraca.

Lenka Franulić: Cien autores contemporaneos (Sto suvremenih autora)  

  Drugi svjetski rat i poremećaji koje je prouzrokovao u svim sferama razmišljanja i ljudskih aktivnosti, primorao nas je da totalno prepravimo svoje vrijednosti. Mnoga imena su nestala u toj lavini. Na Panteonu društva pobrkalo se one koji su pretrpjeli fizičku smrt s onima koji su pretrpjeli nestanak zaboravom, ili jednostavno jer su se razlikovali od svojih suvremenika. Na tim ostacima, stvorila se među njima neka nova svjetlost. Neki, koji su izgledali suvremeno, najednom su ostarili i počeli nalikovati muzejskim primjercima. Drugi, koji su ležali zaboravljeni, najednom su se umiješali u naše živote.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

FUGELLIE GEZAN, Astrid (Punta Arenas, 1949.) je nastavnica i pjesnikinja, te akademik, dopisni član Čileanske akademije za jezik. Objavila je zbirke pjesama: Poemas (Punta Arenas: Il.Municipalidad, 1967.), Siete poemas (Santiago: TEBAIDA, 1970.), Una casa en la lluvia (Santiago: Editorial Gabriela Mistral, 1975.), Las jornadas del silencio (Santiago: Editorial Nascimiento, 1984.), Travesias (Santiago, 1986.), Chile enlutado (Santiago: Ergo Sum, 1987.), Los circulos (Santiago: Ergo Sum, 1988.), Dijo no llores en ingles o en frances, llora en chilenito! (Santiago: Ergo Sum, 1988.), Dioses del Sueno (Santiago: Editorial Cuarto Propio, 1991.), Fragmentos para manana (Santiago: La Trastienda, 1995.), Llaves para una maga (Santiago: Trastienda, 1999.),  La generacion de las palomas (Santiago: Editorial La trastienda, 2005.), Jardin nocturno (Santiago: Editorial La Trastienda, 2007.), Antologia, 40 anos de poesia (Santiago: Editorial La Trastienda, 2008.), En Off (Santiago: La Trastienda, 2010.) i El Faro, Quirofano al Noreste (Santiago: Editorial Cuarto Propio, 2017.). Njezina poezija uvrštena je u zbirku Mujeres al fin del mundo: voz poetica de la mujer ne Chile 1980-2016. Njezina zbirka Los circulos je 1988. godine u Čileu proglašena knjigom godine.

Astrid Fugellie: Lucrecia Millapi

     Fresia Millapi imala je jednu kći koja se zvala Lucrecia. O glasu Lucrecie Millapi govorilo se: Sladak je poput pjesme koja se uči od cuyuca, ptice pjevice. I o njegovom emotivnom tonu: to se razmeću čvorci.

     Lucrecia Millapi pomagala je majci. Kada bi se obje naprtile plahtama, jadnice bi se došaptavale: Ukazuju li se anđeli.

     Lucrecia Millapi umrla je još kao djevojčica, a Fresia, njena majka, plakala je tri dana i tri duge noći, na kraju kojih joj se nadošla utjeha: Dobro, promislila je žena, Lucrecia ne bi zaslužila moju sudbinu.  

(prema izboru Andresa Moralesa Milohnica, prijevod Branke Bezić Filipović)

FUGELLIE VUKASOVIC, Viktor Hugo (Punta Arenas, 1952.) građevinski  je inženjer sa Čileanskog sveučilišta i autor dokumentarnog filma Mentafora iz 2006. godine, koji spada pod znanstvenu fantastiku. U filmu opisuje život na jednom drugom planetu, neobične uvjete života i upotrebe energije. U knjizi Tras Los Coihues, Fugellie daje nam uvid u svoja razmišljanja, kroz prikaz profesionalnog rasta i promjena kroz koje je prolazio.

GALAZ  MANDAKOVIC  FERNANDEZ, Damir (Tocopilla, 1983.) je profesor, doktor povijesti i antropologije. Piše o Hrvatima u Tocopilli, a napisao je i knjigu o školi Pablo Neruda, pod naslovom Una escuela centenaria en Tocopilla (1909.-2009.).

GARAFULIC DUBRAVCIC, Juan (Santiago, 1905. - Santiago, 1978.) po zanimanju je bio psihijatar, koji je uveo u škole programe za učenike s posebnim potrebama. Bio je i ministar zdravstva od 1946. godine. Objavio je roman Quedamos en eso...libro para leer (Santiago: Zig-Zag, 1962.), koji je doživio reizdanja 1963. i 1966. godine. U Buenos Airesu mu je objavljena zbirka humorističnih priča El lunes paso sin falta 1972. i 1973. godine (Editorial Rutas). Narednih godina objavljena su mu još dva djela Dificil situacion del momento actual 1974. i Paradojas de la vida presente 1975. godine.

GARAFULIC JANKOVIC, Andres (Antofagasta, 1905. – Santiago, 1956.) bio je arhitekt i pisac. Svoj prvi roman Carnalavaca (Santiago: Editorial Nascimento) objavio je 1932. godine. Pod nazivom Carnalavaca se krije rudnik Chuquicamata, a pisac je manirom Sinclair Lewisa ili Dreisera skrenuo pažnju na to da bi rudnici trebali niti nacionalizirani, što se i dogodilo nekih četrdesetak godina kasnije. Objavio je još  i zbirke priča El Delirio, El Mala Cara i Titan Bucirus, 118 (zbirka koja je osvojila treće mjesto na državnom natječaju časopisa Hoy 1933.)

GARAFULIC JANKOVIC, Juan (Nerežišća, 1900. – Santiago, 1978.) bio je liječnik i novinar. Školovao se na sjeveru Čilea, gdje mu se doselila obitelj, a kao liječnik deset je godina živio na Ognjenoj zemlji u pokrajini Magallanes, gdje je za lokalni tisak pisao članke o socijalnim i znanstvenim temama.

GASIC BRZOVIC, Miguel (Santiago, 1942.) je liječnik koji piše stručnu literaturu, poput: Monografia de Lesiones Traumaticas de la Mano (Santiago, 1982.), Manual de Traumatologia y Ortopedia para Medicos Generales, Residentes y Alumnos (Santiago: Reymarch, 1985.), Manual de Ortopedia y Traumatologia (Santiago: 1986.), Manual de Ortopedia y Traumatologia 2 (Santiago: Editorial Mediterraneo, 1998.) i Neuroortopedia clinica (Santigo: Editorial Mediterraneo, 2002.).

GASIC LIVACIC, Gabriel (Punta Arenas, 1912. - Longview, Texas, USA, 2003.) bio je liječnik - onkolog, pionir citoloških istraživanja i akademik. Školovao se na Sveučilištu u Čileu u Santiagu, a zatim je otišao u SAD kao stipendist Naklade Guggenheim. Predavao na više američkih fakulteta. Bio je profesor emeritus patologije i objavio je brojne znanstvene radove. Naročito mu poznat rad Interaccion de plaquetas y celulas tumorales en la rata, kojeg je 1973. godine objavio International Journal of Cancer, a koji je 1975. godine tiskan u Year Book of Cancer. Medicinski fakultet na Sveučilištu u Čileu u Santiagu, gdje je 13 godina bio pročelnik katedre, nazvan je njegovim imenom.

GASIC LOPIZIC, Petar (Orašac kod Dubrovnika, 6. srpnja 1875. – Punta Arenas, 26. kolovoza 1918.) bio je učitelj i novinar. Utemeljitelj je Hrvatske škole u Punta Arenasu i hrvatskog novinstva u pokrajini Magallanes. Pokrenuo je časopis Male novine, 19. ožujka 1905. godine, koji s prekidima izlazi do danas. Motivirali su ga čileanski novinari, svojom namjerom da pokrenu par stupaca u svojim novinama za Hrvate, koji su tada činili trećinu stanovništva. Od 1908. godine uređivao je i tjednik Domovina, koji je kasnije mijenjao naziv i vlasnike (vidi pod Damjanovic i Trutanic).

Objavio je knjižicu-zbirku poučnih pjesmica i priča Jagode - za jugoslavensku mladež, 1917. godine. Komentirajući Jugoslavene u Južnoj Americi rekao je: poznati su kao dobar, trijezan, pošten i radišan narod, rad šta ih svatko rado ima. Osnovana su i pripomoćna društva, kako bi se pomagalo bolesnima i nesposobnima za rad, zatim vatrogasna, čitalačka, tamburaška i pjevačka, sokolaška i školska društva. Škole su postojale samo u Antofagasti, Taltalu i u Punta Arenasu. Gasic je o svemu tome pisao i rekao: Naseljenici u Punta Arenasu imaju sva nabrojana društva. Članovi tih društava sastaju se u naročito za to građenoj veličanstvenoj palači, koju zovu Hrvatski dom.

Iz Malih novina, koje su u početku izlazile na hrvatskom jeziku. Broj 8 iz prve godine, od 7. svibnja 1905. godine.

     Bilo je to godine 1900. na 16. prosinca mjeseca, kad trideset hrvatskih sokolova odlučilo čisto kazati svoje pravo ime žiteljima grada Punta Arenasa, chilenskoj republici i čitavom novom svijetu. Odlučeno – učinjeno! Udariše temelje Hrvatskog dobrotvornog društva u Punta Arenasu i razviše skromno hrvatsku zastavu. Kroz kratko se vrijeme sakupilo pod njeno okrilje oko dvije stotine i šezdeset družinara. Ovi, kao svjesni članovi i rodoljubi, poslije dvije godine društvenog života – odlučiše, na brzinu pripravljeni hrvatski barjak, spremiti u društvenu riznicu, kao svetu uspomenu, a zamijeniti ga drugim, novim, koga bi resio grb trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ovjenčan sjajnom krunom, slavnog Zvonimira kralja.

     U tili čas poletio listak k bijelom Zagrebu: Zastavu nam navezite svilenu i zlatnu. Kad u Zagreb – gradu knjigu proučiše, dozvaše k sebi Hrvatice vile i upeliše im: Braća iz tugjine, iz daleke Amerike, žele zastavu svilenu i zlatnu.

(Tekst napisao: Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Petar Gasic)

GIVOVICH CONCHA, Arturo (Valparaiso, 1855. – 1905.) bio je trgovac, pisac i novinar, porijeklom s dubrovačkog područja. Prezime njegove majke negdje je navedeno kao Concha a negdje kao Moya. Jedan je od prvih čileanskih pisaca hrvatskog porijekla. Smatraju ga najvećim kostumbristom[4] svog vremena, za kojeg Ernesto Livačić kaže da je pisac koji iznimnom lakoćom prelazi iz jednog žanra u drugi. Academia de las Buenas Letras ga je 1877. godina nagradila za komediju u tri čina naziva Todo, menos soltera (Valparaiso: Impr. del Mercurio, 1877.), koja je pisana u stihovima, a njegova proza El Valdiviano (Santiago: Imprenta Universitaria de S. A. Garcia Valenzuela, 1903.) tiskana u zbirci Escenas y tipos nagrađena je na literarnom natječaju Certamen Varela. Njegovi romani: El Rigor de la Corneta (1887. i novo izdanje iz 2010. koje je objavljeno u Charlestonu, SC, USA), La Guerra del Pacifico (1879.- 1883.) i Escenas y tipos, articulos de costumbres (Santiago: Imprenta y Libreria Americana de Federico T. Lathrop, 1890.), sadrže autobiografske elemente. U rukopisu su mu ostale pjesme u zbirci pod nazivom Romancero de la Guerra del Pacifico. Njegova kćerka Carmela Givovich Soza bila je profesorica u gimnaziji u Castru, a po njoj je škola kasnije dobila ime.

GLIGO VIEL, Agata (Punta Arenas, 1936. – Santiago, 1997.) bila je odvjetnica, književnica i kolumnistica. Povijesna monografija o čileanskom XVI. stoljeću, koju je pisala kako bi stekla titulu odvjetnika, donijela joj je dvije vrijedne nagrade; Nagradu Čilea i Nagradu Argentine (1965. i 1966.). Kao književnica objavila je veoma studioznu biografiju čileanske spisateljice Marie Luise Bombal, pod naslovom Maria Luisa, za koju je dobila odlične kritike i sedam nagrada, među kojima i nagradu za knjigu godine (1984.). Kolumnist i kritičar čileanskog dnevnika El Mercurio Enrique Lafourcade rekao je da ne postoji ništa s čime bi se ova iznimna knjiga mogla usporediti, a akademik Ernesto Livačić da je autorica postigla iznimnu vrijednost kreativnog teksta. Napisala je i kratku pripovijetku Bicikli (1986.) za koju je također dobila brojna priznanja. Agata Gligo napisala je i roman o životu na farmi na Ognjenoj zemlji Mi pobre tercer deseo (Santiago: Planeta, 1990.). Posthumno joj je objavljeno i djelo Diario de una pasajera (Santiago: Alfaguara, 1997.). Pisala je za listove La Epoca i Mensaje, koji su izlazili u Santiagu.

Ulomak iz pripovijetke Bicikli:

     Nisam se trebala dvoumiti niti mucati. Svako mucanje pretpostavlja krivnju. Mogla sam braniti svoje pravo, pokazati se ponosnom, nasrtljivom, punom prezira, izazivački pa mu odgovoriti da posjedovanje bicikala pokazuje tko sam ja: osoba imućna, nešto kao primjeran porezni obveznik, izjasniti se gorljivim pristašom privatnog vlasništva nad prijevoznim sredstvima, koja su općenito stupovi obitelji, a napose moje vlastite. Pa, makar mu položaj dopuštao pogled na život samo iskosa, mogla sam mu sugerirati kako zajednička vožnja biciklom ima jedno skriveno i poučno značenje slično pjevanju himne u zboru: veze se učvršćuju. Ali isto kao što nisam mogla otkriti podrijetlo kičeraja što je resio vrh stupa, bilo mi je nemoguće vratiti se unatrag i pogoditi kamo bi me mogla dovesti ova zgoda.

(prijevod Vjera Zemljar)

GLIGO VIEL, Eugenio (Punta Arenas, 1940.). je profesor, koji živi i radi na Ognjenoj zemlji. Napisao je knjižicu Porvenir, campo faena y recuerdo (Porvenir, 2002.). Brat je Agate i Nicole Gliga. Živi na farmi Estancia Maria Eugenia, koja nosi ime po njihovoj majci, koja je umrla u visokoj starosti, a farmu je uspješno održavala do svoje smrti. Gligo Viel ne želi napustiti farmu koju je obitelj podizala od samog dolaska s Brača i koja je utjecala na duh i društvena shvaćanja sve djece ove obitelji; Eugenia, Agate i Nicole.

GLIGO VIEL, Nicolo (Punta Arenas, 1938.) je pjesnik, brat Agate i Eugenia. Objavio je zbirku pjesama pod naslovom Tiempo color nostalgia 1978. godine, a njegove pjesme su uvrštene u više različitih zbirki poezije. Također je autor djela: Perspectivas del proceso de reforma agraria chilena (Santiago: Universidad de Chile, Faculdad de Agronomia, 1970.), Estilos de desarollo y medio ambientenen la America Latina, Selleccion de Osvaldo Sunkel y Nicolo Gligo (Mexico: Fondo de Cultura Economica, 1980.), Agricultura y medio ambiente en America Latina (San Jose de Costa Rica: Ciudad Universitaria Rodrigo Facio, 1986.), La dimension ambiental en el desarollo de America Latina (Santiago: Naciones Unidas, CEPAL, 2001.), Invocacion del Coiron (Santiago: Ediciones Byblos, 2005.) i En la hora de los Lobos: seleccion 1980-1990 (Santiago: Ediciones Linterna Magica, 1993.). Objavio je i knjigu pod naslovom La Batalla por los Bosques de Tierra del Fuego ((Borba za šume na Ognjenoj zemlji) Santiago: Edicion Byblos, 2002.), u kojoj ističe kako su šume na Ognjenoj zemlji ne samo čileanska, već i svjetska baština.

Ulomak iz pripovijetke Iz bijelog stada:

     Probudio se iznenada. Nije znao da li se to dogodilo ili je samo snivao. Mnogo je vina ispio ondje, u El Palermo, ovom starom kabaretu Porvenira. Navikao se na to svakog mjeseca kao i toliki ovčari mrazne i vjetrovite Ognjene zemlje. Kadgod se pružila prilika, uglavnom poslije mjesečne isplate, silazio je u mjesto porazgovarati s prijateljima, pogledati da li ima što pošte od svoje čilotske daleke obitelji i natopiti se alkoholom u društvu žena. Ove, iako nisu bile kao na kalendaru iz one postaje, bile su vesele i umiljate; a povrh svega, slušale što je govorio.

(prijevod Vjera Zemljar)

Brač

Iščupaše tvoje stijene

osvojivši prostore –

na njima domove učvrstiše sebi

i mirisu lavande.

Tu si ponikao iz vrletnog stijenja,

zarobljenik jadranskog plavetnila.

Iskonsku snagu svojih borbi

u iseljeničko prelio si valovlje –

zapisano je u stoljetnim arhivima

po raspucanoj kori maslina).

Zato na ovom dalekom geografskom stupnju

cvjetaju tvoje čežnje.

 (prijevod Vjera Zemljar)

GOIC GOIC, Alejandro (Antofagasta, 1929.) je liječnik, sveučilišni profesor i akademik. Autor je brojnih radova vezanih za medicinu i dobitnik Nacionalne nagrade za medicinu 2006. godine. Živi u Santiagu. Njegova su djela: Semiologia medica (Santiago: Mediterraneo, izdanja 1987., 1999. i 2010.), Articulos transitorios (Santiago: privatno izdanje, 1980.), Pensamiento Universitario (Santiago: Merimex Artes Graficas, 1980.), Ensayo sobre la educcacion medica en Chile (1933-1992.) Entre la autonomia y intervencion (Santiago: Editorial Universitaria, 1992.), El fin de la Medicina (Santiago: Mediterraneo, 2000.), Del Adriatico al sur del Pacifico ( Santiago: Edicion DSL, 2002.), Grandes medicos humanistas (Santiago: Editorial Universitaria, 2004.), Conversaciones con Hipocrates (Santiago: Mediterraneo, 2009.), Situacion actual de la educacion medica en Chile (Santiago: LOM Ediciones, 2009.) i El paciente escindido (Santiago: Mediterraneo, 2012.).

GOIC GOIC, Cedomil (Antofagasta, 1928.) je sveučilišni profesor emeritus, pisac i čileanski akademik, ali i dopisni član Španjolske kraljevske akademije. Predavao je na Sveučilištu u Čileu, Katoličkom sveučilištu i na fakutetu u Michiganu. Autor je poznatih studija, poput La poesia de Vicente Huidobro (Ediciones de los Anales de la Universidad de Chile) iz 1956. godine, koja se smatra modelom književne monografije. To izdanje je kasnije upotpunjeno s još 500 dodataka i nanovo objavljeno 1974. godine (u izdanju Ediciones Nueva Universidad). Goic Goic je napisao mnoga djela a neka od njih su: Bibliografia de la novela chilena del siglo XX (Santiago: Editorial Universitaria, 1962.), La novela Chilena, Los mitos degradados. (Santiago: Editorial Universitaria, 1968., Amsterdam: Rodopi, 1992.), Historia de la novela hispanoamericana (Valparaiso: Ediciones Universitarias, 1972. i 1980.), La novela hispanoamericana. Descubrimiento e invencion de America (Valparaiso: Ediciones Universitarias, 1973.), La novela de la revolucion mexicana (Madrid: La Muralla, 1983.), Literature and historiography in the New World (Coeditor Walter Mignolo, 1986.), Historia y critica de la literatura hispanoamericana (Tri izdanja Editorial Critica: 1. vezano za kolonijalnu epohu, 1988.; 2. vezano za razdoblje romantizma i modernizma, 1989., te 3. vezano za suvremeno razdoblje. 1988.), Letras del reino de Chile (Madrid: Iberoamericana, Vervuert, 2006.), Biografia de Vicente Huidobro (Santiago: El Mercurio, 2007.), Numero monografico dedicado a Vicente Huidobro (1893. - 1948.), Anales de Literatura Chilena 9 (izdanje Cedomila Goica, Luisa Correa-Diaza i Scotta Weintraba iz 2008.), Vicente Huidobro. Chile 200 Anos. Biografia de una Nacion. (Santiago: Ediciones Aifos, 2010.), Brevisima relacion de la historia de la novela hispanoamericana (Madrid: Biblioteca Nueva, 2009.) i Bibliografia de autores Chilenos de ascendencia croata (Santiago: Academia Chilena de la Lengua, 2012.).

GOIC JEREZ, Andrea Cristina (Santiago, 1959.) je kćerka Alejandra Goica Goica. Napisala je: Montaje, Catalogo. Texto: Un relato, una guerra (Santiago: Marcelo Mellado, 1995.), La mama de Magritte. Catalogo. Texto: Un dispositivo de intervencion fabril (Santiago: Justo Pastor Mellado, 1996.), La Maquina Roja. Catalogo. Textos: Carlos Flores, Eugenio Dittborn, Maria Luisa Fischer, Andrea Goic, Ricardo Loebell (Santiago, 2001.), Madame Bovary, Catalogo. Texto: Entrevista a Andrea Goic (Santiago, 2004.), Video Goic. Libro/DVD de caracter compilatorio. Edicion y diseno: Guillermo Feuerhake (Santiago: Editorial Ultimo Libro, 2007.) i Video Tremens, entre fantasia y realidad, Libro/DVD (Santiago: Maquina de Comunicar Ediciones, 2010.)

GOIC KARMELIC, Alejandro (Punta Arenas, 1940.) je biskup u Rancagui. Uglavnom se bavi pisanjem djela sakralne i duhovne tematike. Neka od njegovih djela su: El pastor Jose Manuel habla a su pueblo (Santiago: Ediciones Paulinas, 1987.), La visita pastoral de cara a la nueva evangelizacion (Colombia: CELAM, 1988.), ''Que buscas?'' Cartas a jovenes en clave vocacional. (Santiago: San Pablo, 2003.), La eucarista. Cumbre y fuente de la vida cristiana. (Santiago, 2005.), Alberto Hurtado Cruchaga (Rancagua, 2005.) i La parroquia, comunidad de comunidades (Rancagua, 2006.).

GOIC KARMELIC, Pedro (Punta Arenas, 1937 - Calera de Tango, 2000.),  bio je brat biskupa Alejandra Goica Karmelica. Napisao je djela Conversaciones sobre recursos naturales (Santiago: CIREN, Corfo, 1993.) i Eduardo Frei. Un camino de la dignificacion del campesino. (Santiago: Editorial Colorama, 1992.).

GOICOVIC DONOSO, Igor napisao je: Sujetos, mentalidades y movimiento sociales en Chile (Vina del Mar: CIDPA ediciones, 1988.), Pasando a la historia, Los Vilos 1855-1965 (Vina del Mar: Ilustre Municipalidad de Los Vilos, 1996.), Entre jovenes re-productores y jovenes co-constructores (Ediciones CIDPA, Vina del Mar 2003.), Capital social juvenil. Intervenciones y acciones hacia los jovenes. ( u suradnji sa Oscarom Davila, Carmen Gloriom Honores i Juanom Sandovalom; Santiago: Ediciones CIDPA-INJUV, 2004.), Relaciones de solidaridad y estrategia de reproduccion social en la familia popular del Chile tradicional (1750 - 1860) (Madrid: Consejo Superior de Investigaciones Cientifica, 2006.) i  Entre el dolor y la ira (Osorno: Editorial Universidad de Los Lagos, 2005. i Santiago: Universidad Bolivariana, 2007.).

GOICOVIC VIDELA, Francis napisao je knjigu s područja političkih i društvenih znanosti pod naslovom De insulares a continentales (La historia de los mochanos, desde los origenes hasta la desintegracion social de la mision de San Jose de la Mocha (Santiago: Faculdad de Filosofia y Humanidades, LOM Ediciones, 2008.).

GOLES CHACC, Eric Antonio (Antofagasta 1951.) je matematičar i znanstvenik koji se školovao na Sveučilištu u Čileu, a doktorirao u Grenobleu u Francuskoj. Nosilac je čileanske nagrade Premio nacional i akademik. Piše znanstvene radove i predaje na Sveučilištu Adolfo Ibanez. Napisao je mnoge knjige i udžbenike s područja matematike poput naslova Neural and Automata Networks: Dynamical Behaviour and its Applications (Kluwer pub. Co, 1990. i 1991.) i Algebra (Santiago: Ed. Dolmen, 1993.) i roman El zapato perdido de la Marilyn (Santiago: LOM Ediciones, 2008.).

GOLES RADNIC, Jose ( Antofagasta, 1917. – Santiago, 1993.) bio je otac Erica Golesa Chacca. Studirao je na Građevinskom fakultetu u Santiagu i već tada je pokazivao iznimnu sklonost glazbi. Osnovao je grupu Los Estudiantes Ritmicos u kojoj su bili potomci Hrvata poput njegovog brata Ive i Jorgea Razmilica. Kao student napisao je El paso del pollo (kolokvijalno el pollo pobre) te valcer Volando voy koji je prodan u 200.000 primjeraka (vinil ploča). Napisao je i djelo Suita eslava. Na posljednjoj godini studija odlučio se baviti samo glazbom i obranom autorskih prava. Osnovao je Društvo za obranu autorskih prava 1987. godine, na čijem je čelu bio sve do smrti. Osnovao je više zborova,  među kojima i Coro Jadran.

GONZALEZ MIMICA, Eugenio (Punta Arenas, 1929.) objavio je dvije zbirke pjesama, a jedna od njih Magallanes, Poesias Congeladas u izdanju Platera 2000. godine, zbirka je u kojoj se bavio životnim temama koje potiču na razmišljanje.

HORVATH KISS, Antonio (Santiago, 1950.) građevinski je inženjer, političar i senator. Autor je knjige povijesne tematike,  naslova La definicion de limites, o el limite a la indolencia: la zona austral de Chile: sus desafios y situacion de fronteras en el Campo de Hielo Patagonico Sur y Laguna de Disierto (Coyhaique: Ediciones Cruz del Sur de la Trapananda, 1997.).

HRASTE DEL REAL, Domingo (Santiago, 1951. - 2011.) objavio zbirke pjesama Poemas algo depresivos (Santiago: Bravo y Allende Editores, 2006.) i Poemas metastaticos (Santiago: Bravo y Allende Editores 2011.).

HRDALO MARIC, Pedro (Čepikuće, Dubrovnik ?  – Punta Arenas, 1920.) bio je vlasnik izdavačkog poduzeća. Od 1900. godine tiskao je najstariji dnevni list u regiji naziva El Magallanes (pokrenut 1894. godine). Pod njegovim uredništvom list je štitio vrijednosti regije i ojačavao magaljanski identitet. Prije smrti uključio je u svoje poduzeće i braću Matea i Marcosa, koji su nastavili voditi list, po njegovom originalnom konceptu, do 1935. godine kada je umro posljednji od njih dvojice.

HUENTELICAN HRASTE, Mirna (Punta Arenas, 1948.) je pjesnikinja koja piše pjesme za djecu, a četiri njezine pjesme su uvrštene u antologiju novih magaljanskih pjesnika Nuevos poetas magallanicos (1984.).

IGLESIAS KALCINA, Catalina (Porvenir, 1933.) je pjesnikinja. Objavila je zbirke poezije: Cantos a Orfeo (1985.), Rondas de tierra y mar (Santiago: La Secretaria, 1985.) i Zoo y fitopoesia (Santiago: Ediciones Bolt, 1988.) i dvije zbirke pjesama za djecu Parvulipoemas i Las vocales de divierten. Dobitnica je brojnih nagrada za književnost.

ILIC ILIC de VILLARROEL, Dinka (Antofagasta, 1909. – Santiago, 1969.) bila je književnica. Osim njezine poezije, koja je izlazila u mnogobrojnim časopisima, tiskane su joj i zbirke pjesama Luces y Sombras (Antofagasta: Impr. Skarnic, 1928.) i Estalactitas (Santiago: Impr. y Litografia Universo, 1932.). Napisala je i roman Norte Adentro (Santiago: Editorial Orbe, 1945.), o životu u San Pedru de Atacama. Najviše je pisala za kazalište. Njezine drame su: Campamento (Santiago: Talleres de Abastecimiento, 1955.), o Chuquicamati, drama za koju je dobila nagradu grada Santiaga, zatim La Comarca de Ebamo ( skračeno La Cira  iz 1958.), La Ultima Trampa (1958.), Ambicion de la Frontera (1959.), Cita en la Cabana (1960.), Manana a las seis (1960.) i La Casa en el Cielo (1961.).

ILIC TORO, Juan Jose (Tocopilla, 1917. - Curico, 2008.) bio je liječnik. Objavio je knjigu Memoria de un medico rural: treinta anos en Villa Alegre, memoarsku prozu u izdanju Editoriala Nascimento iz Santiaga, 1986. godine. Ostala su mu djela: Judas en el sueno (1992.), En busca del asombro perdido (Santiago: LOM Ediciones, 2008.) i Fuga hacia el ensueno (Santiago: Editorial Genesis, 2003.).

IVANOVIC SAPUNAR, Mateo (Punta Arenasa, 1914. -  2008.), sin je hrvatskih iseljenika Ante Ivanovića Ljubetića iz Sutivana i Cvite Sapunar iz Ložišća na Braču. Deset godina bio je počasni konzul u gradu Rio Gallegos u Argentinskoj Patagoniji. Pisao je dnevnik.

IVANOVIC ZUVIC, Fernando, je liječnik, pisao je uglavnom stručnu literaturu poput Epilepsia. Psicologia y tratamiento (Santiago: Ediciones Universidad Catolica) i Psicopatologia en la espilepsia (Santiago: Mediterraneo, 2010.).

IVELIC KUSANOVIC, Boris (Santiago, 1940.), arhitekt je i profesor, a napisao je i djelo Embarcacion Amereida y la epica de fundar el mar patagonico (Valparaiso: Ediciones Universitarias de Valparaiso, 2005.).

IVELIC KUSANOVIC, Milan (Santiago, 1935.) je sveučilišni profesor, diplomat i pisac. Diplomirao je povijest umjetnosti, povijest i filozofiju. Bio je ravnatelj Muzeja likovnih umjetnosti u Santiagu, asistent Rajmunda Kuparea i kulturni ataše Čileanske misije u Ženevi. Napisao je knjige: Curso de Estetica General (1973.), La escultura Chilena (Santiago: Gabriela Mistral, 1978.), i Historia de la pintura en Chile, desde la colonia hasta 1981. (Valparaiso: Ediciones Universitarias, 1981.) u kautorstvu s Gasparom Galazom. S njim je napisao i knjige Chile. Arte actual (Valparaiso: Universidad Catolica, 1988. i 2004.) i La pintura de Chile 1950-2005 (Santiago: Morgan, 2006.). U koautorstvu s Ramonom Castillom napisao je Historia del Museo Nacional de Bellas Artes (Santiago: Calendario, 1998.). Pisao je i o slikaru Roku Matjašiću.

IVELIC KUSANOVIC, Radoslav (Santiago de Chile, 1930.) je profesor španjolskog jezika i Milanov brat. Napisao je knjige Juan Guzman Cruchaga (Santiago: Editorial del Pacifico, 1962.) i La Poesia de Pedro Prado, esej koji je Kupareo uvrstio u svoju knjigu La Creacion Humana II (La Poesia str. 107 – 186).

JADRESIC MARINOVIC, Alejandro Dasla (Santiago, 1956.) doktorirao je na Harvardu na polju ekonomije, dobitnik je nagrade Vlade Republike Hrvatske. Napisao je knjigu Taller de Poesia – Siete autores chilenos contemporaneos. S područja društvenih znanosti napisao je djela La politica energetica. Discursos del senor Ministro Presidente del Consejo Nacional de Energia (Santiago: S.E.C.C., 1996.) i Logros y desafios en el sector energetico (Santiago: S.E.C.C., 1997.).

JADRESIC MARINOVIC, Enrique je liječnik koji se bavi pisanjem stručne literature poput: Psicopatologia de la mujer (Santiago: Ediciones de la Sociedad de Neurologia, 2000. i Editorial Mediterraneo, 2005.), When Blushing hurts. Overcoming blushing. (New York: Bloomington, iUniverse Inc., 2008.) i Cuando sonrijarse duele (Santiago: Uqbar Editores, 2009.).

JADRESIC VARGAS, Alfredo (Iquique, 1925.) liječnik je i autor stručnih radova s područja endokrinologije. Neka od njegovih djela su: Endocrinologia: fundamentos y clinica (Santiago: Editorial Universitaria, 1968.), La reforma en 1968 en la Universidad de Chile, con especial referencia a la Faculdad de Medicina (Santiago: Editorial Universitaria, 2002.), La hipofisectomia en clinica (Santiago: Editorial Universitaria), Psiconeuroendocrinologia (Santiago: Mediterraneo 1999. i 2002.) i Historia de Chile en la vida de un medico (Santiago: Catalonia, 2007.).

JADRESIC VARGAS, Victor (Iquique, 1923. – Santiago, 2012.) bio je liječnik psihijatar, pisac i veleposlanik Čilea u Poljskoj. Zbog velike sklonosti prema umjetnosti i književnosti predavao je, na molbu Kuparea, na Zavodu za estetiku Katoličkog sveučilišta. Objavio je nekoliko knjiga: Tecnica de la accion politica (Santiago: Editorial del Pacifico, 1963.), Confidencias de una revolucion (Santiago: Editorial Nascimento, 1969.), Sicologia de Chileno (Santiago: Editorial Aconcagua, 1978., u koautorstvu sa suprugom Mimi

Marinovic – vidi pod M), Estudio Exploatorio de la Personalidad Nacional Realizado a Trvaes del Arte (1978.), Los Horisontes del Chileno (Santiago: Editorial Platero, 1993.) i Confidencias de la Revolucion.

JAKSIC ANDRADE, Ivan (Punta Arenas, 1954.) piše knjige s područja povijesti, poput: Filosofia e identidad cultural en America Latina (Caracas: Monte-Avila editores, 1998.), Academic Rebels in Chile (Albany: State University of New York Press, 1989.), The Struggle for Democracy in Chile, 1982-1990 (University of Nebraska Press, 1989. i 1995. u koautorstvu s Paul W. Drake), Sarmiento (University of California, Berkeley 1994.), Selected Writings of Andres Bello (Oxford University Press 1997. uz uvod Ivana Jaksica), El modelo chileno. Democracia y desarollo. (Santiago: LOM Ediciones, 1999., koautor Paul Drake), Andres Bello. Scholarship and Nation-Building in Ninethenth-Century Latin America (Cambridge University Press, 2001.), The Political Power of the World (London: University of London Press, 2002.), Ven conmigo a la Espana lejana (Santiago: Fondo de Cultura Economica, 2007.), The Hispanic World and American Intellectual Life, 1820-1880 (New York, Palgrave MacMillan, 2008.), Bitacora de Archivos (Santiago: Instituto de Historia, P. Universidad Catolica de Chile, 2009.), Gramatica de la Libertad (Santiago: Santillana, 2010.), Durante la reconquista (Santiago: Editorial Universitaria, 2010.), What is hispanidad? (Austin: University of Texas Press, 2011., u koautorstvu s Ilanom Stavansom), Andres Bello: textos fundamentales, construccion de Estado y Nacion de Chile (Santiago: Biblioteca Fundamentos de la Construccion de Chile, 2010.) i Liberalismo y poder, Latinoamerica en el siglo XIX (Mexico: Fondo de Cultura Economica, 2011., u koautorstvu s Eduardom Posada Carbom).

JAKSIC ANDRADE, Fabian Miguel (Punta Arenas, 1952.)  je biolog i sveučilišni profesor. Na kongresima i simpozijima je predstavio oko 40 skupnih i samostalnih radova, a napisao je i oko 130 članaka za stručne časopise. Objavio je knjige: Seminario. Taller sobre evaluacion de impacto ambiental (Santiago: CONOMA, 1995.), Ecologia de vertebrados (Santiago: Edicones Universidad Catolica de Chile, 1997., 1998. i 2001.), Ecologia de comunidades (Santiago: Universidad Catolica de Chile, 2007.) i Invasiones Biologicas de Chile (Santiago: Universidad Catolica de Chile).

JAKSIC RAKELA, Esteban (Punta Arenas, 1907. – 1979.) bio je pjesnik i pripovjedač. Radovi su mu objavljivani u časopisima i antologijama (Antologia del cuento Magallanico, Punta Arenas: Empresa La Prensa Austral, 1952.). Poznate su njegove pjesme Una vieja leyenda i El Carancho. Pet puta mu je dodijeljena nagrada za poeziju Zlatni cvijet.

JEFTANOVIC AVDALOFF, Andrea Marian (Santiago, 1970.) je sociologinja po struci. Napisala je roman Escenario de Guerra (Santiago: Alfaguara, 2000. i Madrid: Ediciones Baladi, 2010.), koji sadrži autobiografske elemente, zatim djela: Geografia de la lengua (Santiago: Uqbar Editores, 2007.), Monologos en fuga (Santiago: Ediciones Animita Carbonera, 2006., Montevideo: Editorial La Propia,2010.), Cuartos contiguos (Santiago: 2007.), No aceptes carameles de extranos (santiago: Uqbar Editores, 2011.), Conversaciones con Isidora Aguirre (Santiago: Ediciones Frontera Sur, 2009.), Hablan con hijos (Santiago: Editorial Cuarto Propio, 2011.) i Fundamentos para la comprension de las artes (Santiago: Ediciones Universidad Catolica, 1997.).

JOANNON LJUBETIĆ, Cristobal (Santiago, 1974.) objavio je zbirke pjesama: La bicicleta y la pipa (Santiago: Ediciones Expres, 1996.), Cuaderno (Santiago: Kalumet, 1998.), Tabula rasa (Santiago:Ediciones Tacitas, 2006.) i Sumario (Santiago:Ediciones Tacitas 2011.).

JORDAN MATESIC, Alvaro Mateo (Santiago, 1985.) student je sociologije, a napisao je i svoju autobiografiju. Do sada je više puta bio nagrađivan za svoj rad pa je tako 2002. godine osvojio nagradu na natječaju Hrvatski duh koji je priredio Estadio Croata u Santiagu. Već iduće godine dobio je i prvu nagradu na nacionalnog natječaju za esej Leer – Pensar – Hablar i Todos los Fuegos el Fuego o Todos los Hombres en el Hombre de Cortazar.

JORDAN MATESIC, Andres Agustin (Santiago, 1979.) se bavio pisanjem, iako nije objavio niti jednu knjigu. Dobio je prvu nagradu na pjesničkom natjecanju Hrvatski duh, koje je upriličeno na Estadiu Croata u Santiagu, 2003. godine.

JORDAN MATESIC, Juan Manuel objavio je zbirku pjesama 33 05 Latitud Sur: historias de sol a sol (Santiago, 1993.).

JOSSEAU ETEROVIC, Fernando (Punta Arenas, 1924. - Santiago, 2016.) bio je dramatičar. Djela su mu veoma hvaljena od strane eminentnih kritičara. Napisao je: Cesar (1950.), Esperaron el amanacer (1950.), La tarde de marfil (1957.), La mano y la gallina (1974. i 2009.), El Estafador Renato Kaumann (1976.), Demetial party (1984.) i El prestamista (1956. i 2005.) kazališni komad koji se izvodio čak 8300 puta na američkim i europskim pozornicama. Zbirkom priča Chez Pavez (Santiago, 1979.) osvojio je nagradu grada Santiaga. Njegova kasnija djela uključuju: La posada de la calle Lancaster (Santiago: Editorial Los Andes, 1994.), Cronicas del Absurdo (Santiago, 2003.) i Cuentos selectos (Santiago: Pehuen Editores, 2006. i 2008.).

JURICIC GRBAC, Andrija (Križišće, Hrvatsko primorje, 1867. – Santiago, 1931.) bio je trgovac, novinar i osnivač gotovo svih hrvatskih društava u Punta Arenasu. Utemeljitelj je Hrvatske čitaonice u Punta Arenasu, a bio je i član uprave tjednika Domovina. Jedno vrijeme je bio dopisnik lista Sloboda, koji je izlazio u Antofagasti.

JURICIC TURINA, Bogoslav (Punta Arenas, 1908. – Santiago, 1981.) bio je liječnik - specijalist za plućne bolesti. Autor je znanstvenih radova iz struke i jedan od utemeljitelja stručnog časopisa Aparato respiratorio y tuberculosis.

KARELOVIC KIRIGIN, Estanislao (Punta Arenas 1923. - 2014.) bio je osnivač i većinski vlasnik dnevnika La Prensa Austral i El Magallanes. O ptici kondoru je pisao u knjizi Magallanes desde el ayer (La Prensa Austral). U poslu ga je naslijedio njegov sin KARELOVIC Francisco.

KEGLEVIC  IVACIC, Zlata (Osijek 1948.) pjesnikinja je i publicist. U svojim pjesmama Como puedo dormir i Hrvatska, na vrlo potresan način, izrazila je svoju strepnju nad sudbinom Hrvatske,  izložene agresiji i šutnji Zapada 1991. godine.

KORDIC RIQUELME, Raissa (Santiago, 1967.) kritičarka je koja je u suradnji s Mariom Ferrecciom Podestom objavila djela La guerra en Chile (Santiago: Universidad de Chile 1996.) i Cautivero feliz (Santiago: Universidad de Chile 2001.). Napisala je i zbirke kritika Testamentos coloniales chilenos (Universidad de Navarra, 2005.) i Epistolario de Sor Dolores Pena y Lillo ((Chile 1763-1769), Universidad de Navarra, 2008.). U suradnji s Mariom Ferrecciom Podestom napisala je i zbirku pod nazivom Toponimos y gentilicios de Chile (Santiago: DIBAM, 2012.).

KRALJEVIC MUNOZ, Pavel Alejandro (Antofagasta, 1973.) pohađao je razne radionice kiparstva, novinarstva, glazbe i dramaturgije. Napisao je djelo Escenas Caucasianas (1997.) za antologiju Cuentista para el siglo XXI., o piscima XXI. stoljeća te zbirku priča Dioses personales y algunos relatos (Santiago: Talleres Literarios Jose Donoso de la Biblioteca Nacional, 1998.). Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada.

KRALJEVIC ORLANDINI, Roque (Iquique, 1911.) bio liječnik i akademik. Autor je i koautor oko 160 znanstvenih radova.

KRSTULOVIC BONACIC, (Emilio) Milan (Milna, Brač, 1895. – Buenos Aires, 1961.) bio je konzul, sportaš, automobilist, redatelj, izdavač i novinar. Došao je u Čile kao malo dijete, na samom početku XX. stoljeća. Sin je Ivana Krstulovica Kevesica. U Čileu je s braćom Dinkom i Ljubom uređivao časopise Anuario de Chile i Almanaque Zigzag. Bio je konzul Čilea u Argentini, gdje je pokrenuo vlastiti časopis Sintonia tridesetih godina XX. stoljeća. KRSTULOVIC BONACIC, Dinko i Ljubo, također  su sinovi Ivana Krstulovica Kevesica, poput brata Milana i oni su uređivali Anuario de Chile i Almanaque Zigzag.

KRSTULOVIC KEVESIC, Ivan (Nerežišća, 1858. – Santiago de Chile, 1920.) bio je slikar, glazbenik i novinar. U Veneciji je učio slikarstvo, a pred odlazak u Čile oslikao je nekoliko bračkih crkava. U Antofagasti je pokrenuo prvi list na hrvatskom jeziku u Čileu Slobodu pod sloganom Bog i Hrvati - Zora puca, bit će dana , 1. ožujka 1902. godine. Tijekom 1904. godine izdavao je list Almanaque Slavo, kojeg je tiskao u vlastitoj tiskari Dalmata. Zbog straha od gubljenja hrvatskog identiteta, među iseljenicima je organizirao nastavu za djecu, a u njegovoj kući je djelovala prva Hrvatska škola (1904.).

KUKOLJ FABIJANAC, Smiljan (Split, 1933. – Mendoza, Argentina, 2014.) bio je liječnik i sportski komentator. Kao sin iseljenika Andrije Kukolja, došao je u Čile još kao dijete. Pisao je uglavnom stručnu literaturu, a u svojoj posljednjoj knjizi se bavio temom depresije.

KUKOLJ MARTINIC, Andrija (Nerežišća, 1908. – Punta Arenas, 1992.) bio je učitelj i novinar. Novinarstvom se bavio još za života u Hrvatskoj, kada je pisao za Jadransku poštu i Novosti. Jugoslavensko Ministarstvo socijalne skrbi poslalo ga je u Punta Arenas 1939. godine da osnuje školu za iseljeničku djecu. Bio je i konzularni dopisnik Jugoslavenskog veleposlanstva u Santiagu.

KUPAREO BERETIC, Rajmund Luka (Vrbovska, Hvar, 1914. – Zagreb, 1996.) bio je svećenik, sveučilišni profesor, akademik i pisac, tvorac romana Baraban (1943.). U Čile je došao 1950. godine, kad je pozvan da predaje na Katoličkom sveučilištu. Dvije godine kasnije počeo je uređivati časopis Mundo Catolico. Osnovao je Institut za estetiku Katoličkog sveučilišta, kojeg je kasnije postao i prorektor, a doktorirao je radnjom Ars et Moralis. Pokrenuo je časopis Aisthesis, koji još i danas izlazi. Književni opus mu je veoma bogat. U Čileu je napisao: Estetica de la Poesia (Santiago: Universidad Catolica, 1957.), La estetica del drama, La estetica de la Novela y Axiologia Estetica, El valor del Arte (Santiago: Universidad Cetolica 1964.), Tratado de estetica, Creaciones Humanas I – La Poesia (koja uključuje esej Radoslava Ivelića, 1965.), La Poesia de Pedro Prado, Creaciones humanas II – El Drama (koja uključuje esej Radoslava Ivelića, 1966.), La Vida que te di de Luigi Pirandello, La Filosofia de la Arquitectura, La Poesia desde su esencia, La Muerte del Arte, Fundaciones para la comprension de las artes (Santiago: Ediciones Universidad Catolica, 1997. i 1999.). Hrvatska revija je 1963. godine u Buenos Airesu objavila njegovu zbirku pjesama Blagoslov zvijezda. Njegove zbirke pjesama su Na rijekama i Muka Kristova, a objavljene su u Madridu. Objavljivao je i u Hrvatskoj, pa tako imamo za primjer romane: Balada o Magallanesu, Umjetnik i zagonetka života, Prebivao je među nama, Čežnja za zavičajem, Sabrane pjesme i Čovjek i umjetnost. Nosilac je brojnih priznanja i odličja. Posmrtno proglašen akademikom. Na fotografiji je prikazan njegov portret, rad poznatog hrvatskog akademskog kipara Kuzme Kovačića.

     Podigao je glavu. Pred njegovim se očima mirno i ponosno podigla stara Gospina crkva, pretvorena u tvrđavu. Svojim ogromnim kulama, puškarnicama i topovima prkosila je kao div iz starih priča. Ponosna na svoju veličinu, s visoka je gledala patuljke u svojoj sjeni, koji su joj prijetili da će je srušiti kao posljednji znak natražnosti i praznovjerja. Svoju snagu crpila je iz malenog sv. Križa, koji čuva u svetohraništu glavnog oltara. On je pred više od tristo godina proplakao, a ona svaki dan plače i suze se njezine razlijevaju po ogromnim zidovima, požutjelim i pocrnjelim od pustoga njezina plača. Dobra je stara crkva i osjetljiva. Nije nijedan sumještanin umro, a da ga nije otpratila uzdasima velikog zvona. A kako samo uzdrhtaju njezine grudi, kad majke po prvi put donesu djecu u crkvu! Ona je majka varoši i okolice. Koji otočanin nju ne pozna?

 (ulomak iz romana Baraban, 1943.)

KUSANOVIC MIHOVILOVIC Vicko (Pražnice, 1875. – Punta Arenas, 1960.), u Čile je došao kao dvadesetogodišnjak s bratom Antom. Braća su naporno radila i osnovala tvrtku pod imenom Društvo Vicente & Antonio Kusanovic Ltd. Vicko – Vicente je bio prodorniji i politički se angažirao kada je u Europi započeo Prvi svjetski rat, što mu je kasnije donijelo poziciju Počasnog konzula kraljevine Jugoslavije. Autor je Actas del consulado de los Serbios, Croatas y Eslovenos.

KUSANOVIC VARGAS, Maritza (Punta Arenas, 1965.) živi i radi u gradu Rio Gallegos u Argentini. Svoje pjesme je objavila u zbirkama Aereotema (Punta Arenas, 1995.), Hulla blanca (Buenos Aires: El Suri Porfiado, 2001. i 2008.) i La ruta del nombre (2005.).

KUSANOVIC VUKOVIC Juan Marco (Punta Arenas, 1950.), stomatolog, školovao se na Universidad de Chile u Santiagu. Specijalista je za implante i rehabilitaciju, a autor je djela s područja stomatologije.

KUSCEVIC RAMIREZ, Niki Augustin (Punta Arenas, 1964.) je turistički radnik i pjesnik, sudionik Državnog susreta pisaca u Vina del Maru. Pjesme su mu objavljene u antologijama Antologia Insurgente: La Nueva Poesia Magallanica (1998.) i Antologia de Escritores Chileno-Croatas (2006.). Objavio je i dvije vlastite zbirke pod naslovom Cadaver lirico (Punta Arenas: Edicion Ateli, 2008.) i Estudios de una imagen (Santiago: Mosquito Editores, 2010.). U koautorstvu s Viktorom Hernandezom Godoyem napisao je Restauracion de Puerto Libre.

KUSCIC SANTIC de BOSNIC, Anita (Punta Arenas,  1911. - Santiago 2008.) bila je pjesnikinja i prevoditeljica. Držala je satove hrvatskog jezika, prevodila materijale za radio sat na hrvatskom jeziku, kojeg je vodio Roque Tomas Scarpa Martinic. Prevela je na hrvatski jezik i knjigu La madre llama liječnika Matea Bencura, koji je pisao o životu Hrvata u Magallanesu. Iza II. svjetskog rata pet godina je živjela u Hrvatskoj, kojoj je posvetila pjesmu značajnog naziva  A mi inolvidable Croacia (Mojoj nezaboravljenoj Hrvatskoj).

Stihovi iz pjesme  A mi inolvidable Croacia:

Velika i napaćena Hrvatska

nikada te ne bih mogla zaboraviti,

dio si mog života

i moje sreće,

sjećam se tvojih ljepota

neba, sunca, mora

i tvojih božanstvenih pjesama

od kojih sam uzdisala,

tvoj narod tako drag

poput ni jednog drugog ...

(prijevod Branka Bezić Filipović)

KUVACIC MANSILLA, Norma (Porvenir, 1940. - Punta Arenas, 1970.) bila je pjesnikinja i kulturni radnik. Bavila se pisanjem, ali nije objavljivala svoje radove.

KUZMANIC BUVINIC, Simon (Punta Arenas, 1924. - Santiago, 2016.) bio je svećenik, salezijanac. Pisao je o salezijancima u Magallanesu i o Indijancima. Njegova djela su: Contado la Cron-Historia de mi Colegio (objavljeno u Punta Arenasu 1977. godine povodom 90 godina gimnazije San Jose), Cuatro pueblos y un destino (Santiago: Editorial Salesiana, 1980.), Francisco de Sales: el bondadoso principe obispo de Ginebra (Santiagi: Salesiana,1982.), El Obispo Vladimiro (1983.), i Cien anos de presencia salesiana en Chile (za razdoblje 1887. - 1987.) te biografija biskupa Vladimira Borića: Presencia salesiana en Ultima Esperanza (1984.). Većinu života proveo je u Santiagu, gdje je i umro.

KUZMANIC SALINAS, Sonia Angela Florencia (Santiago, 1938.) po zanimanju je profesorica. U razdoblju između 1969. i 1981. godine napisala je brojne pjesme i priče za dnevnike La Discusion i Central de Chilan. Autorica je stihova pjesme koja je 1987. godine ušla u finale festivala u Vina del Maru. Piše pod pseudonimom Isabel Alarcon. Objavila je knjigu El Amor de mi vida (2006.).

LAMBERG CARCOVICH, Fernando (Valparaiso, 1928.- Caracas, 2011.) bio je profesor španjolskog jezika. Živio je u Venezueli i bavio se pisanjem. Objavio je sljedeća djela: Testimonio (1947-1948) (Santiago: Ediciones Surcos, 1954.), Naturaleza artificial (1946-1947) (Santiago: Ediciones Surcos, 1954.), zbirku pjesama El universo enganoso (Santiago: Sociedad de escritores de Chile, 1964.), Poemas australes (Santiago: Ediciones de Litoral, 1965.), Estrofas del jardin (Santiago: Ediciones SIDE, 1966.), Vida y obra de Pablo Neruda (1966.), La innumerable humanidad (Santiago: Edicones SIDE, 1968.), Senores y senoras (La Habana: Casas de la America, 1973.) i Hasta siempre Valparaiso (Caracas: Ediciones Surcos,1986.), Espera y giros (Caracas, 2005.) i Versos teatrales ( Caracas: Editorial El Perro y la Rana, 2007.).

LAUSIC GLASINOVICH, Sergio (Punta Arenas, 1942.) je profesor povijesti umjetnosti i pisac. Objavio je djela: Emigrantes Sudeslavos en el Cono Sur de Chile (Punta Arenas, 1986.), Antartica, Continente de la Esperanza (Punta Arenas: Museo Regional Salesiano, 1990.), La Antartica y los inicios de su historia (Punta Arenas: Museo Regional Salesiano, 1993.), Gentes de la Patagonia. Bandas aborigenes patagonicas y fueginas: chonos, kaweshkar,aonikenk, selk'nam, haush, yamana.(Punta Arenas: Museo Regional Salesiano, 1993.) i Rostros, mitos y figuras de las etnias  patagonicas australes (1994.).

LAUSIC KING, Goran Yakov (Punta Arenas, 1985.) je profesor  povijesti i društvenih znanosti, docent na Sveučilištu u Magallanesu. Objavio je knjige Orden y Moral, posvećenu djelu čileanskog političara Diega Portalesa (1793. - 1837.) i Cuentos Pateticos, zbirku priča i poezije koju je pisao na svom blogu : www.goranlausic.wordpress.com, od 2006. godine.  Budući da je oduvijek imao velike afinitete za proučavanjem povijesti politike, za svoj magistarski rad izabrao je temu Candidaturas independientes en el proceso de elecciones parlamentarias en la Region de Magallames y Antartica                                                                                                                                                                            Chilena en 2005.

LEONTIC PAROT, Christian (1972. - ?) objavio je zbirku pjesama Ruta vertical (RIL editores, Santiago, 2003.).

LITRICA BANIC, Vinko (Orašac kod Dubrovnika 1881. –Punta Arenas 1929.) bio je pionir hrvatskih ručno pisanih publikacija. Kao četrnaestogodišnjak uputio se preko Trsta u Antofagastu. Budući da je to bilo vrijeme prije postojanja Panamskog kanala, putovalo se preko Mageljanovog prolaza. Njegov stariji brat Antonio, koji je već živio u Punta Arenasu, čuo je da je na brodu jedan Litrica te ga je stupivši u kontakt s njim nagovorio da se iskrca i ostane s njim. Otišli su na jug, na otoke Lennox i Picton tražiti zlato, ali Vinko je teško podnosio hladnoću i vratio se u Punta Arenas gdje se zaposlio u pekari. Učio je engleski jezik, Morseovu abecedu i računanje te se zaposlio se kao telegrafist u Društvu za eksploataciju Ognjene zemlje. Postao je cijenjen među Englezima jer je znao jezik, a bio je i kvalitetan čovjek. Nakon vjenčanja s Katalinom Kunica 1912. godine, preselio se na Ponta Delgadu, koja se nalazi na najužem dijelu Mageljanovog prolaza prema Atlantiku, gdje je radio kao lučki kapetan. Bio je nadaren za pisanje i crtanje pa je puno pisao i crtao. Objavio je osam brojeva lista U pustoši (En el Desierto) 1911. godine, koje je pisao ručno na hrvatskom jeziku i slao u Punta Arenas. Njegovi rukopisi su prve publikacije na hrvatskom jeziku u Patagoniji a dodatnu umjetničku vrijednost im daju njegov krasopis i brojne ilustracije.

LIVACIC GAZZANO, Ernesto (Punta Arenas, 1929.- Santiago, 2007.) bio je pisac, sveučilišni profesor i akademik (redovni član Čileanske akademije i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti), nosilac UNESCO-vog naslova planera obrazovanja i dobitnik brojnih priznanja i nagrada. Po Mateu Martiniću, Livacic je bio jedan od najvećih predstavnika čileanske intelektualne scene. Živio je u Santiagu, gdje su mu objavljena djela: Literatura Chilena, Manual y Antologia (Santiago: Editorial Salesiana, 1955.), Historia para Navidad (1957.), Paginas amigas tri sveska antologije, Literatura Espanola u tri sveska, La Ruta Literaria del Cid (Santiago: Ediciones Nueva Universidad, 1978.), Literatura: un camino para descubrir a Magallanes (1980.), Enfrentado al Mundo, Amor y educacion (1982.) i Cuatro cuentos Australes (1983.). El Futuro es Tuyo napisao je zajedno sa suprugom ROJAS DE LIVACIC Betty ( fotografija lijevo je s njihovog vjenčanja iz 1953. godine). Livacic je napisao i Quien es quien en las letras Chilenas (1983.), Historia de la Literatura de Magallanes (Punta Arenas, Universidad de Magallanes, 1988.), La inquietud religiosa en la obra de cuatro poetas chilenos contemporaneos (Santiago: Universidad Catolica, 1993.), Del espejo de la memoria (2003.) i Hermelo Aravena Williams (Santiago: Academia Chilena de la Lengua, 2007.).

U govoru na predstavljanju literarnog rada pisca Roque Estebana Scarpe, na Katoličkom sveučilištu u Čileu, rekao je sljedeće:

     Za neke, vrijeme je samo fikcija. Za druge je baština bez granica, što se može neodgovorno rasipati. Ali za Roque Estebana Scarpu bilo je i ostalo izazov i prilika za stvaranje, kanal za obilato ulaganje svog unutrašnjeg kapitala. Zbog toga je bio u stanju tako jedinstveno i vrijedno doprinijeti našem duhovnom zajedništvu.

(prijevod Branke Bezić Filipović)

LIVACIC ROJAS, Flavia Isabel (Santiago, 1953.) je profesorica i prevoditeljica, kći Ernesta Livačića i Betty Rojas Manriquez. Prevodi znanstvene i književne tekstove i knjige služeći se engleskim i francuskim jezikom.

LUCIC BRESKOVIC, Mirka (Antofagasta, 1945.) je autorica knjige Con el corazon alla...aca...siempre (Santiago: Ediciones Acapulco, 2002.).

LJUBETIC VARGAS, Ivan ( Santiago, 1930.) napisao je: Chile Arbeiter im Widerstand (Frankfurt: Verlag Marxistische Blatter, 1978.), Breve Historia del Partido Comunista de Chile (Santiago, 1993.), Don Reca (Santiago: Instituto de Cinecias Alejandro Lipschutz, 1992.), Historia de la Asociacion de Pensionados de Chile (Santiago: La Asociacion, 1996.), Sola Sierra una imprescindible (Santiago: El Padre Nuestro, 2000.) i Juan Vargas Puebla: hijo de la clase obrera chilena (Santiago: Artes Graficas-Marcus, 2007.).

MANASEVICH TOLOSA Raul, je profesor, diplomirani inženjer građevinarstva i akademik (dopisni član Čileanske akademije društvenih i političkih znanosti). Diplomirao je na Sveučilištu u Čileu 1966. godine, a 1971. godine je stekao diplomu i na fakultetu Berkeley u Kaliforniji. Autor je mnogobrojnih stručnih radova.

MANCILLA DRPIC, Maria Alejandra (Punta Arenas, 1975.) je novinarka. Piše za časopis Caras i sprema diplomski rad na Katoličkom sveučilištu u Čileu. Osim članaka, piše pjesme i priče, koje joj je želja objaviti u skoroj budućnosti.

MARANGUNIC DAMIANOVIC, Cedomir Bosko (Punta Arenas, 1937.) je geolog, sveučilišni profesor i sportaš. Sudjelovao je u ekspedicijama na Aljaski i Andama , a važno je spomenuti i da je popisao sve ledenjake s područja Aconcague. Urednik je znanstvenih publikacija i autor mnogih znanstvenih članaka i izvješća.

MARINKOVICH RAVENA, Juana Teresa (Punta Arenas, 1943.) napisala je Un programa interdisciplinario de ensenanza de la escritura (Valparaiso: Editorial Carroza, 1999.), a u koautorstvu s Marianne Peronard i Giovannijem Parodijem napisala je dvije knjige pod naslovom LECTES (Valparaiso: Ediciones Universitarias, 2006.), koje su zamišljene kao vodič metodologije nastave za 7. i 8. razred osnovne škole. U suradnji s Marisol Velasquez, Juanom Salazarom i Alejandrom Cordobom napisala je Aprendiendo a escribir en las disciplinas. Articulacion entre el curriculum escolar y universitario. (Valparaiso: Ediciones Universitarias, 2009.).

MARINOV MARTINIC, Pedro Antonio (Antofagasta, 1949.) je liječnik, pedijatar. Piše uglavnom članke za stručne časopise s područja medicine. Počasni je konzul Republike Hrvatske.

MARINOVIC ZLATAR, Mimi Vinka (Antofagasta, 1933.) sveučilišna je profesorica, diplomat i akademik. Predstavljala je Čile u Ujedinjenim narodima. Suosnivačica je i profesorica Instituta za estetiku. Sa suprugom Viktorom Jadresicem Vargasom napisala je knjigu Sicologia de Chileno (Santiago: Editorial) koja je nagrađena nagradom grada Santiaga.  Autorica je knjiga: Especialidad Humana y el Arte (Santiago: Universidad de Chile, 1992.), La dimension humana del ambiente (Santiago: Universidad de Chile, 1995.), El sonar y los artistas (Santiago: Editorial Dolmen, 1997.) i La musica o el poder de lo inefable (Santiago: Universidad de Chile, 2007.). U mladim danima sudjelovala je i pobjeđivala na brojnim natjecanjima ljepote.

MARJANOVIĆ, Milan (Kastav, 1879. – Zagreb, 1955.) tiskao je jednu zbirku pjesama (nepoznatog naziva) u Valparaisu 1918. godine.

MARTIC MILICEVIC Antonio (Zvečanje, okolica Omiša, 1914. – Puntra Arenas – 2004.), došao je kod strica u Porvenir kao šesnaestogodišnjak. Do Ognjene zemlje je putovao puna tri mjeseca. Sve svoje doživljaje zapisivao je u dnevnik, o kojem Mateo Martinic Beros kaže: Opisivao je svoje doživljaje u jednoj bilježnici. Tako je ostavio nezamjenjivo svjedočanstvo o životnom putu kojeg je osobno prošao, a koji je vjerojatno bio jednak, ili barem sličan, putu mnogih drugih doseljenika.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

Dolazak u Porvenir opisao je ovako:

Po dolasku u Porvenir bila je velika oseka pa je brod morao stati 40-50 metara od mola. Putnike se spuštalo u čamce. Rečeno mi je da će se sa mnom u isti čamac ukrcati još dvoje Jugoslavena. Sjedio sam u čamcu i veliki val me smočio s jedne strane. Po dolasku na mol, ova dva gospodina su pitala Juana Vukasovica da li poznaje mog strica. On je rekao da ga poznaje jer su susjedi. Ispričali su mu da dolazim iz Jugoslavije i zamolili ga da me odvede do njegove kuće, što je on rado prihvatio. Zamolio me samo da pričekamo idući čamac kojim su mu trebale doći novine ili, ako mi se žuri, da odem s nekim drugim a da će mi on dovesti kofer. Bilo je hladno i bio sam mokar, ali sam se bojao da ne ostanem bez kofera pa sam odlučio ostati s njim. Na kraju je sve dobro završilo i napokon sam došao u stričevu kuću.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

MARTIC KOVACIC, Danilo (Punta Arenas, 1943.) je inženjer i novinar. Član je redakcije Malih novina od 1986. godine, kada je obnovljena tradicija novina istog naslova iz 1905. godine.

MARTINIC MEDEL, Isabel, pjesnikinja je koja je u Iquiqueu objavila zbirku pjesama pod naslovom Exposicion clandestina (Iquiqueu: Enteo y Lucion, 1994.).

MARTINIC VALENCIA Sergio napisao je djela: Reformas en educacion y salud en America Latina (Santiago: ILADES, 1999.), Reforma de la politica social en America Latina: resuldados y perspectivas (Santiago: ILADES, 2000.), Reflexiones en torno a la evaluacion de la calidad educativa en America Latina y el Caribe (Santiago: Unesco, LLECE 2008.) i Fin de ciclo? Cambias en la gobernanza del sistema educativo (Santiago: Universidad Catolica, 2010.).

MARTINIC BEROS, Mateo (Punta Arenas, 1931.) je odvjetnik, povjesničar, sveučilišni profesor i akademik te utemeljitelj Instituta za Patagoniju. Nositelj je brojnih počasnih doktorata, uključujući i onaj Sveučilišta u Splitu. Jedno je vrijeme bio župan Magallanesa. Živi i radi u Punta Arenasu. Po njemu se zove jedno jezero, jedan otok i jedno brdo. Neka od njegovih važnijih djela su: Presencia de Chile en la Patagonia Austral, 1843-1879 (Santiago: Editorial Andres Bello, 1963., 1964. i 1971.), Tres anos de gobierno en la Provincia de Magallanes (Punta Arenas, 1964.), Magallanes, sintesis de tierra y gente (Buenos Aires, Santiago: Francisco de Aguirre, 1972.), Cronicas de la tierras al sur del Canal Beagle (Buenos Aires, Santiago: Francisco de Aguirre, 1973.), Historia del estrecho de Magallanes (1978.), La inmigracion yugoslava en Magallanes (1978.), Patagonia de ayer y de hoy (1980.), La Tierra de los Fuegos (1982.), Ultima esperanza en el tiempo (1985.), Magallanes de antano (Punta Arenas: Sociedad Difusora Patagonia, 1985.), La individualidad geografica de la tierra magallanica en el reino de Chile (Santiago: Universidad de Santiago, 1985.), Punta Arenas en su primer medio siglo, 1848. – 1898. (1988.), Faros del estrecho de Magallanes. Un patrimonio historico y arquitectonico. (Punta Arenas, 1996. u koautorstvu s Juliom Fernandezom Mallom), La mineria aurifera mecanizada en Tierra del Fuego (Punta Arenas: Edicion de la Ilustre Municipalidad de Porvenir, 2003.), Recoriendo Magallanes antiguo con Theodor Ohlsen (Punta Arenas, 2005.), De la Trapananda al Aysen. Una mirada reflexiva sobre el scontecer de la region de Aysen desde la prehistoria hasta nuestros dias (Santiago: Pehuen editores, 2005.), La tierra de los fuegos (Porvenir: Ilustre Municipalidad de Porvenir, 2009.), La Medicina en Magallanes (Punta Arenas: Colegio Medico de Chile, 2009.), Identidad regional y desarollo para Magallanes (Punta Arenas: Universidad de Magallanes, 2009), El carbon en Magallanes. Historia y futuro. (Punta Arenas: Minera Isla Riesco, Municipalidad de Rio Verde, 2010.), Palacio Sara Braun. Icono patrimonial de Punta Arenas (Punta Arenas, 2010.), Punta Arenas en Siglo XX i brojna druga. Nemoguće je navesti sve njegove radove, koje je na sreću sam popisao u knjizi pod naslovom Bio-Bibliografia.

Ulomak iz djela Breve historia de Magallanes:

Hrvati, uglavnom iz Dalmacije ,obilato su doprinijeli svojoj novoj domovini na puno malih načina i bez dizanja larme. Slavenski doseljenik u početku je bio nezamjenjiv čovjek pun vještina: rudar, ribar, mornar, šišač ovaca, pomoćnik na farmi, zidar, drvodjelac i kamenorezac, da bi kasnije postao obrtnik, trgovac, industrijalac ili farmer, doprinoseći svom svojom energijom cjelokupnom napretku Magallanesa. Njihov fizički i duševni temperament dozvolio im je da se s lakoćom prilagode zemlji koja ih je prigrlila i razvila im duboki osjećaj domoljublja, miješajući ih s Čileancima i ostalim došljacima, vodeći ih zdravom i prirodnom procesu integracije rasa. Njihova djeca, bez ikakve sumnje najveći dar novoj domovini, postala su vođe na svim poljima života regije Magallanes.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

MARTINIĆ MARUŠIĆ, Rodolfo (Punta Arenas, 1952.) napisao je djelo Presencia de Croacia en Chile y el poco conocido capitulo de la integracia croata a traves del Ejercito, koje mu je donijelo drugo mjesto na literarnom vojnom natječaju 2014. godine u Santiagu. Njegova profesionalna karijera tijesno je vezana za vojsku, pošto je od 1969. godine radio u vojnoj školi, a 2014. godine karijeru nastavlja u Centru za obuku i vojna istraživanja. 

MARTINIC ORLANDINI, Vincenta (Punta Arenas, 1909. - 1971.) je objavila priču Nanei o el cisne de la laguna (Valparaiso, 1971.) i roman El Testigo.

MARTINIC TORREALBA, Ana Maria (Santiago de Chile, 1965.) je ravnateljica dječjeg vrtića i pedagoginja. Napisala je knjigu Alonso y Papon, koja prikazuje kratku povijest Magallanesa za djecu i knjigu Almas Pioneras de la Patagonia, a obje knjige su objavljene u Punta Arenasu.

MATJAŠIĆ DOBRONIĆ de CATALA, Oriana (Punta Arenas, 1939.) živi i radi u Santiagu. Autorica je pjesme Donde quedaron esos nonos? u kojoj govori o odlasku s Brača, o djetinjstvu i bakama i djedovima, koje nikada više neće vidjeti. Pjesma očito govori o njezinoj majci DOBRONIĆ PLASTIĆ, Margariti iz Pučišća, koja je pisala za glasilo Tamo daleko koje je izlazilo u Santiagu. 

MATULIC BIERDOF, Danilo (Antofagasta, 1914. – Santiago, 1967.) bio je novinar, pisac i prevodilac. Školovao se u Hrvatskoj, gdje je objavio knjige Nepoznata zemlja (1940.) i Dvadeset kratkih priča (Split 1943.). Bio je sudionik NOB-a, napisao je knjigu Pod Titovom zastavom, koju je dovršio u Čileu. Bio je urednik i izdavač novina Jugoslavenski glasnik, koje je ranije uređivao njegov otac Juraj Matulic Zorinov.

MATULIC ZORINOV, Juraj (Pučišća, 1884. – Santiago, 1941.) bio je novinar i diplomat. Za vrijeme I. svjetskog rata pisao je patriotske članke u iseljeničkim novinama: Jugoslavija, Pokret i Jugoslavenska država, koje su izlazile u Antofagasti i Valparaisu. Vratio se u domovinu i u Zagrebu je pokrenuo novinu Jugoslavenski iseljenik i objavio knjigu Čile, s podacima o Čileu i popisom čileanskih poduzetnika hrvatskog porijekla. Nakon kratkog perioda koji je proveo u Hrvatskoj, ponovo se vratio u Santiago, gdje je pokrenuo novine Jugoslavenski glasnik 1935. godine. Bavio se i prevođenjem, a na hrvatski jezik preveo je knjigu El Socio Jenara Prieta.

MAYNE-NICHOLS SECUL, Harold Alfred (Antofagasta, 1961.), sportski je djelatnik i novinar, englesko - hrvatskog porijekla. Bio je predsjednik Nogometnog saveza Čilea, a pisao je za časopise Triunfo i Minuto 90.

MAYORGA VLADILO, Santiago Luis (Punta Arenas, 1945.) po zanimanju je liječnik. Piše stručne radove s područja medicine.

MENA MARUSIC, Katy (1986.) napisala je Cuentos para ninos de una nina (Santiago: Emege Comunicaciones, 1995.).

MIHOJEVIC LUCIC, Mila Sloboda (Iquique, 1942.) je učiteljica i urednica prvih primjeraka iseljeničkog biltena Stara domovina.

MIHOVILOVIĆ BUVINIĆ, Lidia (Punta Arenas, 1927.) bila je djelatnica Odjela za kulturu, regionalnog Ministarstva obrazovanja. Bavi se slikanjem, a napisala je i brojne članke za časopis Male novine.

MIHOVILOVICH HERNANDEZ, Juan Hector ( Punta Arenas, 1951.) je odvjetnik, pisac i dobitnik brojnih nagrada (poput nagrade Premio Pedro de Ona y Gabriela Mistral) za svoju poeziju, romane i pripovijetke, te akademik, dopisni član Čileanske akademije za jezik. Objavljeni su mu radovi: Inmateriales (Antofagasta: Universidad del Norte, 1978.), Punto de retorno (Talca: Universidad de Talca, 1980.), zbirka priča El Clasificador (Santiago: Pehuen Editores, 1992.), zatim roman La Ultima Condena (Santiago: Pehuen Editores, 1983.), Extranos elementos (Buenos Aires, 1985., nagrada Julio Cortazar), biografski esej Camus Obispo (1988.), zbirka pripovijetki El ventanal de la desolacion (1989.) te roman Sus desnudos pies sobre la nieve (Santiago, Mosquito editores, 1990.)  koja je  prevedena i na hrvatski jezik (Njezine bose noge po snijegu. Split: Naklada Bošković i Hrvatska matica iseljenika, 2004.). Objavio je i zbirke pripovijetki Restos Mortales (Santiago: LOM Ediciones, 2004.), Los numeros no cuentan (Santiago: Mosquito Comunicaciones, 2008.), Desencierro (Santiago: LOM Ediciones. 2011.), Grados de referencia (Santiago: LOM Ediciones, 2011.). i El contagio de la locura (Santiago: LOM Ediciones, 2006.), djelo koje je prevedeno i na hrvatski jezik (Naklade Bošković i Hrvatske matice iseljenika).

Ulomak iz knjige Razvrstavač:

     Otpušteni ste, rekli su mi bez imalo sjete. U tim je slučajevima jedini mogući odgovor s teškoćom progutati slinu i osjećati kako ti se grlo stišće. Možda nemarno promatrati uokvirenu sliku na pisaćem stolu ili diplomu koja visi na zidu. Zbog toga je prirodno da se sada pognute glave povučem i da mi se odlazak iz prizemlja na ulicu učini beskrajnim. Činilo mi se da prolazim grobljem zapečaćenih omotnica dok su me pritiskali ogromni poštanski pretinci. Ali, ipak, prolazim uredima koje znam napamet i još uvijek zamjećujem šutljive ljude. Ne razumijem ponašanje osoblja. Izbjegavaju me pogledati.  Prave se da me ne vide; kao da ne postojim, kao da me je iznenada progutala zemlja. To mi se  čini nepravednim. Ali, ne bacam im u lice svoje zamjene. Čovjek očekuje smiješak, stisak ruke, gestu solidarnosti. No, toga više nije bilo. Ne želim biti bestidan ako se usred ovoga trga punoga jasmina, pomokrim na staro deblo akacije. Ne. Jednostavno me je privuklo ime urezano u koru. Ime koje je napisano kad sam bio samo dječak i kad su jedino moje oči bile sive.

(prijevod Željka Lovrenčić)

MIHOVILOVIC KOVACIC, Jorge (Punta Arenas, 1934.) je liječnik, pedijatar, direktor bolnice u Punta Arenasu i član uredništva časopisa Male novine i Useljavanje u Magallanes.

Bio je predvodnik pokreta za Hrvatsku 1990. godine.

MIHOVILOVIC PERIC, Margarita (Punta Arenas, 1936.) autorica je brojnih priča i pjesama. Od 2005. godine glavna je urednica Malih novina, informativnog časopisa Hrvatskog doma u Punta Arenasu, koji se čita u 22 zemlje, a jedini je hrvatski časopis u Čileu koji izlazi u kontinuitetu od 1905. godine. Jedno kraće vrijeme, Male novine je uređivao i MATULIC CVJETKOVIC Marcos (Punta Arenas, 1949.), građevinski inženjer i predsjednik Hrvatskog doma.

MIHOVILOVIC RAJCEVIC (Tessier), Domingo Zvonimir (Punta Arenas, 1918. - Santiago 2014.) bio je glumac, redatelj, pisac i akademik. Započeo je rad u kazalištu pod ravnanjem Vladimira Borica Crnosije. Kasnije je postao redatelj Nacionalnog kazališta, osnivač Kazališnog muzeja, a zajedno s Pepitom Turinom i Zlatkom Brncicem bio je osnivač i Eksperimentalnog kazališta. Dobitnik je brojnih nagrada. Napisao je djela Linda (1960.) i Por Joel (1982.) te drame: NN (1965.), Tercer piso al Fondo (1966.) i Tablas, laminas, alambre de puas y demases. Comedia en un aliento y un suspiro (Santiago: La Noria, 1973.). Napisao je i kazališni komad Luka Milic, medico-cirujano (Punta Arenas: Hersaprint, 1976.), rađen prema knjizi Iz daleka zauvijek njegovog brata Nicolasa Mihovilovica. Ovaj komad preveden je 2005. godine i na hrvatski jezik, u izdanju Naklade Bošković, pod naslovom Luka Milić, kirurg. Napisao je i knjigu o povijesti kazališta Amor y humor del teatro (Punta Arenas, Universidad de Magallanes, 1995.). Prevodio je i s hrvatskog jezika. Bio je redovni član Čileanske akademije lijepih umjetnosti.

Ulomak iz Los hijos de Miguel:

     Znam da u našoj obiteljskoj povijesti nema ničeg senzacionalnog i s druge strane već ju je opisao moj brat Nicolas u svom poznatom romanu ''Iz daleka zauvijek''. Naš život kao takav, naše dogodovštine i anegdote, nisu ni više ni manje, nego povijest jedne obične hrvatske obitelji, nastanjene u Punta Arenasu početkom stoljeća. Dobro, kako sam obećao prošle godine, bacio sam se na posao, prvenstveno predstavljajući sve sudionike, bez posebne potrebe da skrenem pažnju na to da sam upravo ja zadnji predstavnik te generacije(moja su braća već otišla u neke druge galaksije ...a kojima ću se pridružiti i ja jednog dana; nadam što kasnije).

(prijevod Branka Bezić Filipović)

MIHOVILOVIC RAJCEVIC, Nicolas (Punta Arenas, 1916. – Quilpue, 1986.) bio je pisac. Kao i njegov brat Domingo, Nicolas je počeo glumiti u predstavama koje je režirao Vladimir Boric, budući biskup njihove biskupije. Bio je guverner Ognjene zemlje, a pisati je počeo kao pedesetogodišnjak. Njegov prvi roman Desde Lejos para Siempre (Santiago: Zig Zag, 1966., Santiago: Editorial La Noria, 1985., Punta Arenas: Ediciones Dalmatas, 1997.), preveden je i na hrvatski (Iz daleka zauvijek, Naklada Bošković, 2003.) i engleski jezik (From Afar Forever, Chapel Hill, NC: Mirta Mihovilovic, 2007.). Izdao je još dva romana koja s prvim (gore navedenim) čine trilogiju; Entre el Cielo y silencio (Santiago: Pineda libros, 1974.) i En ultimo mar del mundo (Santiago: Zig Zag, 1978.). Neka od njegovih drugih značajnijih djela su: Estampas Magallanicas (1984.), Semicuentos, Quien es quien en las letras chilenas (Santiago: Editorial Nascimento, 1979.) Cuatro hombres de ayer y de siempre i Simbad sin mar (Concepcion: Letra Nueva, 1978.). Dva njegova romana ostala su još uvijek neobjavljena El retorno del Tehuelche i El puerto de las rosas.

Prvi roman Desde lejos para siempre posvetio je kćeri Mirti, a u posveti je napisao: Da se sjeća onih koji su došli iz daleka, kao i njeni preci, gledali su s nostalgijom u more i ostali su, u nama, u našoj zemlji zauvijek.

MIJAC KUSANOVIC, Rudi (Split, 1941.) je počasni konzul Republike Hrvatske u Punta Arenasu. Napisao je knjižicu Los Kusanović (Punta Arenas, 2003.), o obitelji Kusanovic i njihovim potomcima u Čileu.

MILEVCIC POTIN, Maria Cecilia (Santiago) je psihologinja. Piše uglavnom stručne radove s područja medicine.

MILICIC MULLER, Neva Vesna (Santiago, 1943.) je profesorica i pedagoginja, a bavi se i pisanjem o temama vezanim za obrazovanje. Neka od njezinih djela su: Conversando con los numeros (Santiago: Galdoc, 1977.), Madurez escolar (Santiago: Editorial Andres Bello, 1978., 2010.), Manual de la prueba del precalculo (Santiago: Gadoc, 1979., Editorial Universiaria 2002., 2006., 2011.), Pin Pin saca cuentas ( Santiago: Editorial Andres Bello, 1981.), Prueba de compresion lectora de complejidad linguistica progresiva (Santiago: Ediciones Universidad Catolica de Chile, 1982., 1987., 2007., 2008.), Ensenando a leer (Santiago: Ediciones Universidad Catolica, 1984., 1994., 2000.), Padres e hijos (Santiago: Lo Castillo, 1985.), Asi soy yo (Santiago: Pehuen, 1986.), Test de Cloze (Santiago: Editorial Andres Bello, 1988., 2009.), Vivir en familia (Buenos Aires: Nuevo Extremo 1989., koautorica Nadja Antonijevic), Encantado a los hijos con inteligencia emocional (Santiago: El Mercurio, 2010.) i mnoga druga.

MILOHNIC ROJE, Visnja (Beograd, 1932. - Santiago, 2011.) došla je u Santiago kao četrnaestogodišnjakinja. Bila je liječnica (ginekolog) u Santiagu. Zanimljivo je spomenuti da je bila i Ljepotica proljeća na jednom natjecanju ljepote. Osvojila je prvu nagradu čileanskog Pen kluba 1958. godine za najbolju pripovijetku. Objavila je zbirku pjesama Relampagos de Cuba (2003.). Majka je akademika Andresa Moralesa Milohnica, s kojim je objavila zajedničku zbirku pjesama Poema 2011. godine.

MIMICA BARASSI, Eugenio Rene (Punta Arenas, 1949.) je pisac. Dobitnik je brojnih nagrada, ugledni član društva i akademik. Prvo je bio dopisni član, a zatim je proglašen i redovnim članom Čileanske akademije za jezik. Predsjedavao je ogrankom Društva čileanskih književnika u Magallanesu. Neka od njegovih djela su: Comarca Fuegina (Punta Arenas, 1977.), Una dama para Juan (1978.), Los Cuatros duenos. Relato indigena (Punta Arenas, 1979., 1991., prevedeno na hrvatski Četiri gospodara, Naknada Boškovć, 2006.), Quien es quien en las Letras Chilenas? (1982.), Travesia sobre la cordillera Darwin (1983.), El paseo de jueves, Asedio, Cinco tardes anteriores a una novela, Pasaje gratis, Un adios a un descontento (Santiago: Editorial Mosquito, 1991.), Enclave para discolados (Punta Arenas: Editorial Aleli Ltda., 1995.), Agenda de efermerides Magallanicos (1993.), Tierra del Fuego, en dias de viento ausente (Santiago: Editorial Cuarto Propio, 2004.). Napisao je i zbirku pjesama pod naslovom

Magallanes: Poesias congeladas.  

Uvodni dio govora Eugenia Mimice Barassija, prilikom primanja u Čileansku akademiju za jezik:

     Ispada nemoguće ne sjetiti se te večeri u studenom 1990.godine, kada je Roque Esteban Scarpa, tadašnji direktor Čileanske akademije za jezik, doputovao u Punta Arenas da bi predsjedavao svečanoj sjednici mog primanja, kao dopisnog člana iz tog grada. U svom govoru, Scarpa je naglasio da su se prvi put održavale dvije sjednice u isto vrijeme, što je jedinstvena pojava u sto godina postojanja akademije. Istoga dan, u isto vrijeme, u glavnom gradu republike, kao i u glavnom gradu regije Mageljanes, raspravljalo se o tome kako je ova regija bila prvo žarište, odakle se rasprostranio jezik iz Španjolske. Možemo odrediti mjesto, datum i sat inauguracije španjolske govorne riječi, koja je u budućnosti postala nacionalna svojina; 21. listopada 1520 godine, istočni ulaz u Mageljanov zaljev, poslije podne. Tako je i u svom dnevniku zapisao zamjenik zapovjednika karavele Trinidad, Francisco Albo: … nakon podne nalazimo neku uvalu i ulazimo u nju. 

(prijevod Branka Bezić Filipović)

MIMICA SOTO, Milagros (Porvenir 1955.) pjesnikinja je s Ognjene zemlje, čije su pjesme objavljene u mnogim časopisima i antologijama poput Poesia Joven del sur de Chile. Napisala je Versos de trampolin (Castro: Ediciones del Archipielago).

MIMICA TERZIC, Josip (Mimice, 1905. -  Santiago, ? ) bio je trgovac i pisac. Živio je na Ognjenoj zemlji, a nakon preseljenja u Santiago postao je suradnik u iseljeničkim novinama Jugoslavenski glasnik. Objavio je knjigu Hambre 1946. godine.

MITROVIC BALBOTIN, Luis (Valparaiso, 1911. – 2008.) je bio arhitekt i fotograf, a studij je završio u Beču. Autor je knjiga Heredero sin legado (2001.) i Cartas de Matta o velikom čileanskom slikaru Robertu Matti.

MOLINARE ZUANIC, Nicanor (Santiago, 1958.) je objavio zbirku pjesama pod naslovom Solo frente a mi silencio (Editorial Forja, Santiago, 2008.).

MONCADA MIJIC, Felipe (Quellon, Chiloe, 1973.) objavio je zbirke pjesama: Irreal (Ediciones El Brazo de Cervantes, Santiago 2003.), Carta de navegacion (Centro Almendral, San Felipe, 2006.), Rio Babel (Ediciones Casa de Barro, San Felipe, 2007.), Musico de la corte (Editorial Fuga, Valparaiso, 2008.), Salones Plaqueta (Ediciones Alquimia, 2008.) i Salones poesia (Ediciones Manual, Rancagua, 2009.).

MORALES MILOHNIC, Juan Andres (Santiago, 1962.) je profesor poezije na Čileanskom sveučilištu, pjesnik i akademik (dopisni član Čileanske akademije za jezik). Sin je Visnje Milohnic Roje, također spisateljice i unuk pjesnikinje Ljubice Roje Milohnic. Dobitnik je brojnih međunarodnih i domaćih priznanja, a pjesme su mu prevedene na brojne europske jezike. Neka od njegovih djela su: Por insular extranas (Santiago: Editorial Universitaria, 1982.), Soloquio del Fuego (Santiago: Orion Editores, 1984.), Lazaro siempre llora (Santiago: Editorial Universitaria, 1985.), No el azar – Hors du hasard (Paris: Ediciones Grillo, 1987. dvojezično izdanje), Ejecicio de decir (Santiago: Ediciones Documentas-Ediciones Caja Negra, 1988.), Verbo (Santiago/Buenos Aires: Red Internacional del Libro, 1991.), Vicio de belleza (Santiago: Red Internacional del Libro, 1992.), Vision del oraculo (Barcelona: Cafe Central/Santiago: Red Internacional del Libro, 1993.), El arte de la guerra (Santiago: Red Int. del libro, 1995.), Romper los ojos (Barcelona: Cafe Central/Santiago: Red Int. del libro, 1995.), Escenas del derrumbe de Occidente (Santiago: RIL editores, 1998.), Requiem (Santiago: Editorial Universitaria, 2001.), Antologia Personal 1982-2000 (2001) (Santiago: RIL editores, dva izdanja, 2000. i 2001.), Izabrane pjesme (prijevodi Željka Lovrenčić i Jordana Jelića, Zagreb: DSM Grafika, 2002.), Memoria Muerta (Santiago: LOM ediciones, 2003.) i Demonio de la nada (Santiago: RIL ediciones, 2005.) i Los cantos de la Sibila (Santiago: Editorial Universitaria, 2008.). Za Moralesovu poeziju Ante Zemljar kaže da je rezultat borbe za čistoću i dostojanstvo poetske riječi, gdje nema ničeg suvišnog.

El arte de la guerra – Umjetnost ratovanja

Stado je željno smrti,

stado koje noću nikada ne spava;

stado se niti zaustavlja niti odmara,

stado hranjeno otpacima.

Glas onog pastira u planini,

glasovi izgubljenih anđela.

Glas proroka, blaženih,

glas Jedinca Sina žrtvovanog.

Zemlja ne pamti ljeta,

niti se oceana sjeća, zemlja.

Zemlja to su otpaci stoke,

Dok stoka ne prepoznaje zemlju.

Niti glasova, niti arhanđela, niti svetaca:

Razbaštinjeno stado nema što naučiti.

(prijevod Tatjana Solovera Roje)

MORDOJOVIC KUNICA, Maria Isabel (Punta Arenas, 1950.) profesorica je matematike i spisateljica. Pod pseudonimom Maria London, 2001. godine objavljuje svoju prvu knjigu El Hilo de Medio (u izdanju RIL Editores iz Santiaga), u kojoj je opisuje načine na koje je tražila svoje korijene preko Interneta. Dvije godine kasnije knjiga je prevedena i objavljena i u Francuskoj, gdje spisateljica živi. Napisala je i druga djela poput: Tisseuse de memoires de la Patagonie aux Balkans (Paris: L'Harmattan, 2003.), Le livre de Carmen (Paris: Indigo-Cote de femmes, 2007.), El libro de Carmen (Santiago: Editorial Forja, 2008.) i Cuatro entradas al Paraiso (Santiago: Editorial Forja, 2011.).

Na predstavljanju knjige El hilo del medio rečeno je:

   Venama nam gmiže crv da istražujemo ono što je preko Kordiljera. Kako naglašava Maria London ''krv Latinoamerikanaca nije samo mješavina raznih omjera španjolske i indijanske krvi, već i mnogih drugih, koji se ne smiju zaboraviti''.

     Nego, što se dogodi kada ti nedostaje domovina, kada ti fali hladan južni vjetar koji te udara u lice, kada se odlučiš otkriti povijest i zbroj raznih povijesti, koji čini čovjeka onim što jest? Takva je povijest obitelji jedne žene, koja se pod pseudonimom Maria London, posredstvom pisane riječi približila svojim najdubljim korijenima.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

MORETIC CADEMARTORI, Marcelo (1952.) autor je priče El Auto i dobitnik druge nagrade Nacionalnog natječaja za kratku priču.

MORETIC CASTILLO, Yerko (Chacabuco, 1927. –  Santiago, 1971.) bio je profesor španjolskog jezika i književnosti, pisac, kritičar i esejist. Predavao je španjolski jezik u Pekingu i Pragu. Objavio je djela: Historia de la literatura Hispanoamericana, Antologia del Cuento Hispanoamericano i Antologia de la Poesia Hispanoamericana. Krajem šezdesetih godina uređivao je i svoju kolumnu u dnevniku El Siglo. Tiskao je knjigu eseja i književnih kritika Relato de la pampa salitrera (Santiago: Ediciones del Litoral, 1962.), antologiju kratkih priča El nuevo cuento realista chileno, Antologia. (Santiago: Editorial Universitaria, 1962.) te djela El Mariategui (Santiago: Ediciones de la Universidad Tecnica del estado, 1970.) i A proposito de Francisco Coloane (Santiago, 1980.). Više puta je primao nagrade za svoj rad.

MORETIC VIDAL, Lenka (San Fernando, 1957.) napisala je Voces sin fronteras, Descanso de la geometria en la neblina (Santiago: RIL editores, 2006.) i Cuentos, relatos y poemas, Antologia (Canada: Etitions Alondras, 2006.).

MOROVIC VIVAR, Cecilia (Punta Arenas, 1955.) je pjesnikinja, koja živi i radi u gradu Temuco. Objavila je zbirke Poemas infantiles i Mi region.

OSSANDON BULJEVIC, Carlos je profesor filozofije. Diplomirao je na Katoličkom sveučilištu u Santiagu, a doktorski naslov je stekao u Belgiji. Napisao je brojne naslove poput: El estallido de las formas. Chile en los albores de la ''cultura de masas''.(Santiago: LOM 2005.), La sociedad de los artistas. Nuevas figuras y espacios publicos de Chile (Santiago: DIBAM Palinodia, 2007.), Experiencia y filosofía en Rubén Darío. Anales de literatura chilena (Santiago: Pontificia Universidad Católica de Chile, 2011.), Andrés Bello y la res publica litterarum (Talca: PUBLICACIÓN SCIELO, 2011.), Andrés Bello: experiencia histórica y transición cultural (Santiago: PUBLICACIÓN SCIELO, 2011.), Origen y contexto del Azul… de Rubén Darío. ( Magazine Modernista, n. 17. ISSN: 1943 - 997. ), Revista virtual dirigida por Alberto Acereda (Arizona State University, 2012.), Cecilia Sánchez, El conflicto entre la letra y la escritura", Anales de literatura chilena (Santiago: PUBLICACIÓN SCOPUS , Pontificia Universidad Católica de Chile, 2013.), Miller, James. La pasión de Michel Foucault. Reseña bibliográfica. Revista Ideas y Valores (Universidad Nacional de Colombia, 2013.) i Filosofía pública y política de la letra  (Fondo de Cultura Económica, Chile, 2013.).

OSTOIC OSTOIC, Juan (Rosario de Huara, 1931.) je sportaš, profesor tjelesnog odgoja i novinar. Bavi se uglavnom sportskim novinarstvom. Pokrenuo je časopis Tiempo Libre.

OSTOJIC PERIC, Hrvoj Bogdan (Iquique, 1950.) biolog je i industrijalac. Uz Vjeru Zlatar, koautor je knjige o Povljanima u Čileu naziva De la Bura a la Camanchaca (2002.) i knjige Actas de Povlja. Autor je i izdavač knjiga: Enciclopedia de Iquique Siglo XIX, Puertas, Ventanas y Miradores de Iquique, Iquique en la Coleccion Fotografica Baselli (1891. - 1911.), Los Postales ilustradas del Iquique salitrero, Tarapaca 1891, donde Balmaceda perdio la guerra i La cocina croata en Chile. Obnovio je izdanja Historia de los Bomberos de Iquique 1888 i Album grafico de Iquique 1918. Također je izdavač (i autor mnogih članaka) časopisa Iqueique (indijanski naziv za Iquique), koji izlazi od listopada 2014. godine.

PARAVIC VALDIVIA, Sergio (Antofagasta, 1926. – Vina del Mar, 2015.) je potomak je Simona Paravića, jednog od prvih doseljenika u Magallanes. Po zanimanju je bio arhitekt. Autor je mnogobrojnih istraživanja i stručnih radova na temu stanovanja, prostornog uređenja i turizma. Pisao je knjige o jugu Čilea, poput: La boca oriental del Estrecho de Magallanes, (Santiago: Instituto de Investigaciones del Patrimonio Territorial de Chile, Universidad de Santiago, 1986.), Crónicas antárticas (Santiago: Instituto de Investigaciones del Patrimonio Territorial de Chile, Universidad de Santiago, 1988.) i Historia naval y marítima^.

PAVISIC DRAGNIC, Jose Benjamin (Punta Arenas, 1926.) je pisac i ministar u gradu La Serena, gdje i živi.

PAVISIC VRANDECIC, Pedro (Punta Arenas, 1925. – Santiago, 2015.) bio je svećenik, slikar, kipar, profesor i pisac. Njegov umjetnički izričaj je sakralnog karaktera, a kao pisac se ostvario kazališnim djelima Pasion de Cristo i Emaus. Izdao je jednu zbirku od 20 pjesama.

PAVLOV MIRANDA, Domingo Antonio - Dinko (La Serena, 1943. - Punta Arenas, 2010.) bio je profesor, pjesnik, pisac i dobitnik mnogobrojni književnih nagrada. Bio je predsjednik ogranka Društva čileanskih književnika Magallanesa, u Punta Arenasu gdje je i živio. Napisao je knjige: Escape imaginario (Punta Arenas: Uteau y Gonzalez, 1984.), Odas (Punta Arenas: Editorial Ateli, 1990.), Poetria (1990.) i Chiloe magico. Poesia (Punta Arenas: Editorial Ateli, 1993.), romane: Atrapado, pero con salida (1987.), Atrapado pero con salida. Novela testimonial (Punta Arenas: Uteau y Gonzalez, 1987.), Codigos perdidos/Lost codes (Punta Arenas: Editorial Ateli, 1995.) te zbirke pjesama Sigo vivo (Punta Arenas: Edit. Magallanica, 1996.), Desde el sur del sur en sexo y negro (Santiago: Tinta Roja, 1998.), Boris y las ratas (Cuentos) (Santiago: Editorial Pobeta, 1999.), Concierto alacalufe. Oda a la esquila (2000.), Con esta chica me curo yo (Santiago:2002.), Versos para una sirena solitaria en la caleta (Santiago: Mosquito Comunicaciones, 2003.), Asi hablo el desierto (Santiago: Mosquito Comunicaciones, 2007.) i Sin ser exactamente un virtuoso (Santiago: Mosquito Comunicaciones, 2007.)

PEDROL KUSANOVIC, Julio (Punta Arenas, 1946.) je pjesnik čije su četiri pjesme ušle u antologiju novih pjesnika iz Magallanesa, 1984. godine (Vida, Espera, Sembrador de ilusiones i Buscueda incesante). Ostala njegova djela uključuju zbirku pjesama Impronta (1993.), zbirku epskih pjesama Antologia (1995.) i djelo Antologia poetica de profesores (1992.).

PERIC DUBRAVCIC, Juan Antonio (Antofagasta, 1922. - 2017.) bio je pjesnik. Pisao je pjesme o otoku Braču, odakle su došli njegovi roditelji. Poznata je njegova pjesma Lejos de Isla Brac (Daleko od mog Brača):

Tamo je ostao moj otok Brač,

tamo sam ostavio moje selo,

tamo su ostali moja djevojka,

moja majka i moj otac.

Mislim na svoju kuću pored mora,

na svoju malu barku

i plovidbu po plavom Jadranu.

Otišao sam pred mnogo godina,

a koliko volim Brač i moje selo

uvijek sam prijateljima pričao.

Nostalgija me stalno zove

da moram poći tamo,

posjetiti našu lijepu Hrvatsku

pogotovo sada, slobodnu.

Po Braču su ostali moji tragovi

po svim selima, putevima, stazama,

isto tako i po Vidovoj gori.

Sve moram nanovo prepoznati,

osjetiti miris lavande i mravinca,

poslušati simfoniju cvrčka.

Sretan ću biti, tamo je moja rodbina,

pjevat ćemo pjesme dalmatinske,

poslije puno, puno godina.

Po cijelom otoku tražit ću svoje prijatelje

i one koji više nisu na ovom svijetu,

one koji su s Bogom u carstvu nebeskom.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

PERIC CAMPANA, Danny (Punta Arenas, 1954.) je profesor i autor edukativnih tekstova za djecu i mladež i dobitnik Nacionalne nagrade za rad 2005. godine.

PERIC SLATER, Jose (Punta Arenas, 1910. – 2003.) je bio povjesničar i pjesnik. Prezime Slater je došlo od kao inačica prezimena Zlatar. Dobitnik je raznih nagrada. Napisao je himne za 30 udruga, među kojima su himne Universidad de Magallanes, Sokola iz Punta Arenasa i vatrogasnog društva Bomba Croata. Napisao je i jedan rad o brodolomima u Mageljanovom prolazu  Anoranzas magallanicas (Punta Arenas, 1986.).

 Hrvatska se zoveš

 suština si ugleda i vrijednosti

 tvoje jadransko ime oslikava

 zemlju ljubavi i sunca.

U tvom duhu plemenitom i bratskom

svijetli uvijek svjetlo časti

i u tvom geslu ''Pomoz' Bog''

je hram života i pregalaštva.

PESUTIC PEREZ, Mauricio (Concepcion, 1948.) je glumac i pisac koji živi u Santiagu. Objavio je djelo Los payasos de la esperanza (Santiago: LOM Ediciones, 2010.).

PESUTIC PEREZ, Sergio (Punta Arenas, 1949.) liječnik je i pisac koji živi i radi u Santiagu. Neka od njegovih djela su: Recuerdos en legitima defensa y otras fotografias (Santiago: Ediciones Oxymoron, 1993.), La tumba vertical (Santiago: LOM Ediciones, 1999.), Bitacora con baro de fondo (Santiago: Ediciones Oxymoron, 2004. i Barcelona:Stonberg Editorial, 2004.) i Tentciones y despilfaros (Barcelona:Stonberg Editorial, 2009.).

PETROVIC ESPANA, Francisco poznat je kao pjesnik, ali nikada nije tiskao ni objavio niti jednu pjesmu ni zbirku.

PONCE VLADILO, Cristian (Santiago, 1970.) je pjesnik koji je objavio zbirku pjesama Mantiza (1995.).

PONCE VLADILO, Jaime (Punta Arenas, 1969.) je još kao srednjoškolac osvojio državnu nagradu na dramskom natječaju mladih pisaca. Napisao je dječju priču Besame, besame, besame... (1995.) i stihove za glazbeni CD El guardian (1997.).

RABY BABURIZZA, Patricia Gloria (Valparaiso, 1949.) je pjesnikinja. Objavila je knjige pjesama Pienso que… (1975.) i A mi madre.

RADONIC SCARPA, Antonio (Punta Arenas, 1899. – Punta Arenas, 1971.) bio je poduzetnik, filmski režiser i pionir čileanske kinematografije. Snimao je prve filmove u Čileu, po vlastitim scenarijima. Njegov film Rahitis u Mageljanesu, dobio je priznanje čileanske vlade, pa je bio prikazan u svečanom salonu predsjednika republike, za predsjednika Artura Alessandrija Palme, njegove ministre, članove Kongresa i brojne uzvanike, a primio je birane pohvale i buran pljesak.

Napisao je nekoliko popijevki, koje su bile popularne dvadesetih godina XX. stoljeća.

RADONIC SCARPA, Tomas (Punta Arenas, 1905. – Punta Arenas, 2000.), Antoniov brat, školovao se u rodnom gradu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a zatim je na studij ekonomije otišao u Santiago. Radio je kao ekonomista, vratio se na Ognjenu zemlju, a od 1938.- 1941. bio je izabran za gradonačelnika Porvenira. Nakon toga je ponovo otišao u Santiago jer je bio izabran u Senat, a a vratio se 1943. godine kada je postao guverner Ognjene zemlje. Bio je osnivač Hrvatskog kluba, u Porveniru, 1926. godine, kao i sportskog kluba Jadran. Uz ostale brojne društvene funkcije, pisao je za dnevne listove La Union iz Punta Arenasa, El Magallanes i za list La Hora iz Santiaga. Primio je brojna priznanja poput Nagrade grada Porvenira, a proglašen je počasnim građaninom Porvenira.

RADOVIC SCHOEPEN, Angela pisala je djela vezana za pravne znanosti poput: Sistema sancionario tributario, infracciones y delitos (Santiago: Editorial Juridica de Chile, 1994.), La obligacion tributaria (Santiago: Editorial Juridica Cono Sur, 1998.) i Judificacion de inversiones y gastos. Ley de impuestos a la renta (Santiago: Editorial Juridica, 2001.).

RAJEVIC, Pia (1959.) je novinarka koja je napisala knjigu El libro abierto del amor y el sexo en Chile (Santiago: Editorial Planeta, 2000.).

RAJEVIC BEZMALINOVIC, Andres (Antofagasta, 1929.) je profesor književnosti. Objavio je knjigu Curso Basico de idioma croata para hispanoamericanos (izdano u Punta Arenasu, prvo izdanje iz 1979. bilo je vezano za hrvatsko-srpski, a zatim samo za hrvatski jezik 2002. i 2006.). S Jorgeom Razmilicem Vlahovicem preveo je Šegrta Hlapića i Priče iz davnine Ivane Brlić – Mažuranić, Smrt Smail-age Čengijića Ivana Mažuranića te Gorski vijenac (La Guirnalda de la Montana, 1987.) Petra Petrovića Njegoša. Ove knjige su tiskane u Santiagu, gdje je bio i urednik biltena Tamo daleko.

RAJEVIC MOSLER, Enrique Petar pisao je djela s područja političkih znanosti poput Manual de transparencia y probidad de la Administracion del Estado (Santiago: Centro de Estudios Publicos, 2009.) i Los puestos directivos en el Estado Chileno (Santiago: Centro de Estudios Publicos, 2010.).

RAZMILIC TRIANTAFILO, Rayna (Santiago, 1984.) je studentica arhitekture. Sudionica je literarnog natječaja Hrvatski duh u organizaciji Estadia Croata 2002. godine.

RAZMILIC VLAHOVIC, Jorge (Antofagasta, 1922. – Santiago, 2000.) po zanimanju arhitekt, bio je projektant prvog nebodera u Antofagasti nazvanog Centenario (1968.) i počasni konzul. S Andresom Rajevicem Bezmalinovicem preveo je Gorski vijenac Petra Petrovića Njegoša (La Guirnalda de la Montana, 1987.), Šegrta Hlapića i Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić te Smrt Smail-age Čengijića (La muerte del aga Ismail Chenguich).

RENDIC GARCIA, Amalia (Antofagasta, 1930. – Santiago, 1986.) bila je profesorica i književnica. Neke njene knjige postale su školska literatura, a njene priče objavljene su u antologijama. Napisala je: Hierro Amargo (Santiago, 1960.), Cuentos infantiles (Santiago: Editorial Orbe, 1966.), Pequitas y yo (Santiago, 1970.), Greda Tiernas (Panama, 1972.), Los Pasos Somnabulos (1975.), Portal de Luna (Santiago, 1979.), Los Caracoles Cayeron al mar (Santiago, 1982.) i Los peces color de polen (Santiago: Ediciones Barcelona, 1985.). Dobila je nagradu Interameričke organizacije za dječju knjigu.

RENDIC IVANOVIC, Antonio (Sutivan, 1896. – Antofagasta, 1993.) bio je liječnik i pjesnik, a pisao je pod pseudonimom Ivo Serge. Tiskao je 49 knjiga pjesama, a tematika mu je bila uglavnom religiozna, ljubavna i nostalgična. Neke od njih su: Renglones intimos Poemas (Antofagasta: Imprenta y Litografia Skarnic, 1930.), Lo que nos dijo el molo (1931.), Primavera triste (Antofagasta:Imprenta Varas, 1932.), Libro libre (Antofagasta: Imprenta Varas, 1932.), Azules (Santiago: Imprenta Universo, 1937.), Paganos (Santiago: Imprenta Universo, 1937.), Sonetos (Santiago: Imprenta La Tarde, 1939.), Tierra soleada Poemas. Premio de Francisco Doloso (Antofagasta: Talleres de Imprenta Rapida, 1945.), El alma del terruno (1940.), Alma (Santiago: Nascimento, 1950.), Tierra desnuda (Antofagasta: Imprenta Rapida, 1951.), Corazon (Antofagasta: imprenta Castellana, 1952.), Siembra de otono (Antofagasta Imprenta Castellana, 1952.), Trebol (Antofagasta: Imprenta Castellana, 1954.), Oro y sol (Taltal: Imprenta Sucesion Goldsworthy, 1957.), Penitud (Taltal: Imprenta Sucesion Goldsworthy, 1958.), Musica de grillo (Antofagasta: Organizacion Publicitaria Norte, 1959.), Paz (Antofagasta: Organizacion Publicitaria Norte, 1961.), Por las rutas del desierto (Antofagasta: Organizacion Publicitaria Norte, 1961.), Pampa y mar de Antofagasta (Antofagasta: Organizacion Publicitaria Norte, 1963.), El pasado se va (Antofagasta: Imprenta Jama, 1964.), Ayer y Hoy. En homenaje al Primer Centenario de Antofagasta (Antofagasta: Imprenta Jama, 1966.), Antofagasta 1866-1966 (Antofagasta: Imprenta Jama, 1966.), Pioneros y emigrantes (1969.), Amor (Antofagasta: Imprenta Jama, 1970.), Mea culpa (Antofagasta: Imprenta jama, 1971.), Alfa y Omega (Antofagasta: Imprenta Jama, 1976.), Soledad (Antofagasta: Imprenta Jama, 1980.), A los pies de la cruz (1982.), Palabras humildes (Antofagasta, 1993.) i La musica del silencio (Antofagasta, 1997.). Rendić je imao privatnu liječničku ordinaciju u Antofagasti, pred kojom je uvijek bio veliki red, jer je besplatno liječio sirotinju. Zvali su ga Liječnikom sirotinje i Apostolom skromnih, pa je iza njegove smrti bila pokrenuta inicijativa da bude proglašen svetim. Za svoj humanitarni rad dobio je priznanje Primer caballero del ancla de Antofagasta, a papa Pavao VI. mu je 1962. godine dodjelio titulu Comendador de la Orden de San Silvestre. Čileanska medicinska akademija ga je proglasila najboljim radnikom (Mejor trabajador). U pjesmi Oficina Humberstone, piše o avetinjskom gradiću, napuštene salitere koja je započela s radom 1877. godine i u kojoj je živjelo 1 500 ljudi, a zapošljavala je 720 radnika. Neki od stihova pjesme glase:

Hrđa, ruševine i krhotine.                                              

I samoća i tišina

zavijaju kroz fatamorganu.

I tamo u pogonima bez posla

vagoni nepokretni,

krčag raskomadan

i tereni čije prazne utrobe

zjape mirnoćom na suncu i vjetru.

(prijevod Branka Bezić Filipović)               

RENDIC KUZMANIC, Petar (Supetar, 1920. – Santiago, 2009.) bio je trgovac i pisac. Došao je u Čile 1926. godine i nastanio se u Antofagasti. Kasnije je u Santiagu surađivao u časopisu Jugoslavenski glasnik. Bio je prvi urednik časopisa Borba iz 1945. godine i urednik  biltena Tamo daleko. Autor je autobiografske knjige Biografia de un inmigrante (Santiago, 1987.).

RENDIC OLATE, Elizabeth (Santiago, 1952.) je liječnica, kirurg i pjesnikinja. Njene pjesme objavljene su u antologiji Poesia Prisionera Escritura De Cinco Mujeres Encarceladas, koja sadrži još i djela Viviane Herrere,Sandre Trafilaf,Belinde Zubicuete i Ane Iris Varas. Sve one bile su žrtve progona u Čileu za vrijeme Pinocheta. Rendic Olate je vodila Odjel za zdravstvo tajnog Pokreta revolucionarne ljevice, bila je osuđena na Ratnom sudu i odslužila je zatvorsku kaznu. Budući da su bila prekršena njena ljudska prava, za njen slučaj bio se zainteresirao i član američkog kongresa Gene Green.

RIVERA MARTINIC, Luis Fernando (Santiago, 1982.) napisao je roman Por mi vida, gracias Senor (Santiago: Editorial Platero, 1998.).

ROJE KAPETANIĆ, Ljubica (Split, 1908. - Santiago, 1980.) po struci je bila učiteljica. Radila je na raznim mjestima diljem Dalmatinske zagore. Živjela je u Čileu od 1947. godine do smrti, zajedno sa suprugom Mihovilom Milohnicem i kćerkom Višnjom (vidi pod Milohnic). Pisala je priče i poeziju. Izdala je zbirku priča na hrvatskom jeziku naziva Kroz jesenji sumrak (Buenos Aires: Editorial Vilko), koja je doživjela uspjeh i kod kritike i čitalaca. U njoj je pisala o stradalačkom putu emigranata i neprežaljenoj domovini. Baka je čileanskog akademika Andresa Moralesa Milohnica.

U priči Samo za tebe dragi, Ljubica Roje piše:

     Težak mi je svaki potez pera, dragi, jer sve ovo što pišem, htjela bi ti reći. Ali ... Ti si za mene dalek i nedostižan kao eho. Htjela bi da Ti se približim, da Ti ovijem ruke oko vrata, da Te ljubim ljubavlju zrele, probuđene žene ... Htjela bi na sve da zaboravim, što me tišti, boli, da naslonim umornu moju glavu na Tvoje snažne, muške grudi, da milujem Tvoju crnu kosu i svoj tmurni pogled da zaronim u Tvoje bistre, zanosne zjene.

SALINAS VUCINA, Nolberto (Tocopilla, 1964.) piše pod pseudonimom Nilas Solano. Po profesiji je odvjetnik ali je ujedno i pisac i filozof. Za sebe kaže da je stalno u potrazi za objašnjenjima te da s jednakim zanimanjem prolazi putovima magičnih razmišljanja kao i onim znanstveno racionalnim. Napisao je zbirke priča Relatos chilenos de miedos y neblina (Santiago: Editorial Tiempo Nuevo, 1964.) i Travesia a Vulcano (Editorial Catalonia, 2011.).

SAPUNAR DUBRAVCIC, Ivo, je liječnik, koji piše stručnu literaturu poput Sida. Desafio del siglo: Sida versus inteligencia humana. (Vina del Mar: Ediciones Cientificas, 1989.) i Hepatitis Viral (Santiago, 1986.).

SAPUNAR GOIC, Jessica (Vina del Mar, 1958.) je pedijatrica. Piše priče za djecu. Objavila je knjige: Historias de Dulce fin (Santiago: Editorial Andres Bello, 1992.), Travesuras y aventuras (Santiago: Editorial Andres Bello, 1992.) i El circo de Cirilo (Santiago: Editorial Andres Bello, 1993. i 1998.).

SAPUNAR PERIC, Jorge (Antofagasta, 1931.), inače liječnik, autor je šezdesetak stručnih radova te koautor knjige iz parazitologije i gastroenterologije.

SAPUNAR PERIC, Pedro (Ložišća, 1905. - Santiago, 2012.) je napisao povijesne knjige Bitacora dia a dia del monitor Huascar bajo bandera peruana, durante la Guerra del Pacifico (Edicon facsimilar, 2005.) i Historia naval submarina de Chile (Santiago: Editorial Puerto de Palos, 2007.).

SCARPA MARTINIC, Roque Tomas (Punta Arenas, 1930. – 2015.)

 bio je političar i novinar, pisao je uglavnom o teatru.

SCARPA STRABONI, Roque Esteban (Punta Arenas, 1914. – Santiago, 1995.) bio je sveučilišni profesor, pisac, akademik i dobitnik raznih nagrada, između ostalog i nacionalne nagrade za književnost. Napisao je zbirke pjesama: Dos poetas Espanoles: Garcia Lorca y Rafael Alberti (1935.), El Maestro de Soledades (1940.), La raya del aire (1941.), Poesia del Amor Espanol (1941.), Primavera del Hombre (1941.), Mortal Mantenimiento (1942.), Cancionero de Hammud (1942.), El Tiempo (1942.), Voz Celestial en Espana (1944.), Lecturas Chilenas (1944.), Luz de Ayer (Santiago: Editorial Universitaria, 1951.), El libro en la mano (1953.), Thomas Mann, una personalidad en una sobra (1961.), El dramatismo en la poesia de Garcia Lorca (1962.), No tengo tiempo (1976.), Madurez de la Luz (Concepcion: Universidad de Concepcion, 1986.), Las cenizas en las sombras (Santiago: DIBAM, 1992.) i Para alguien que me espera (Santiago: Editorial Universitaria, 1999.). Pisao je o pjesnikinji Gabrieli Mistral u knjizi La desterrada en su patria – Gabriela Mistral en Magallanes 1918. – 1920. (1977.), za koju je dobio nagradu grada Santiaga.

Pjesma u tišini

Nikad ne misle čuti cvrkut tišine

u noći preplašenih ševa,

ali tišina pjeva i može se čuti

jer, ako ima ševa, svanut će zora

i hlape pupoljci u svom strahu od mraka

koji će se nasmiješiti zvonki usred osvojena svjetla

i bijelim bademima bit će uzdrhtale ševe

izluđene perjem i jutrima.

(prijevod Silvio Jozić)

Ernesto Livačić je o Scarpinoj poeziji rekao: pretežno je zasnovana na konceptualnim promišljanjima, što joj otvara univerzalne prostore te zahtijeva smirenu pažnju čitatelja, ne prezire regionalno i nastoji, u tim slučajevima, biti što pristupačnijom.

SEKUL IRIARTE, Danica Elena (Oficina Salitrera Pedro de Valdivia, 1955.) objavila je zbirku priča A pesar de todo (Santiago: Editorial La Noria, 1986.) i zbirke pjesama Yo te acuso (Santiago: Editorial La Noria, 1989.) i Todos los ejemplares (Santiago: Editorial La Noria, 1991.).  

SESNIC CAREVIC, Rodolfo (Punta Arenas, 1918. – Santiago, 1990.) bio je novinar i politički dopisnik. Objavio je knjigu Tucapel, la muerte de un lider (1985.), koja je dokumentarnog karaktera.

SESNICH ESPINOZA, Patricio (Iquique 1983.) je pisac webnovela, koje su posebno popularne u Južnog Americi. Smatra se da je baš on napisao prvu webnovelu, objavljenu na internetskom forumu pod naslovom Amistad Perdida, koja je na žalost izgubljena. Osim nje, napisao je i sljedeća djela: Una Novela Cebolla (2001.), Huecas & Ardientes (2001.- 2002.) i Milk Shake (2002.). Piše za reviju Exito iz Iquequea, za Cinepato i Plan de Vuelo, zatim filmske kritike na Reeditor.com-u, a o književnosti piše za Diario 21. Panelista je emisije Despierte Tarapaca de Tarapaca TV-a.

SIGLIC MAZZALIN, Juan (Antofagasta, 1934. - 2011.) bio je odvjetnik i javni bilježnik. Objavio je djela: Gin con Gin (1991.), Sembrando siempre: recuerdos, historia, memorias, versos, pensamientos (1999.) i Babel (2004.). Pisao je stručnu literaturu vezanu za svoju profesiju. U svojim knjigama pisao je o svojim sjećanjima, životnoj filozofiji i pogledima na religiju.

Citat iz knjige Gin con Gin:

     Za Zvonimira, gospodina Zvonka, kako su rekli na Odjelu psihijatrije tog 24. Lipnja,  bio je poseban dan. Ranijih godina, Zvonko je slavio svetog Ivana s prijateljima i kumovima uz pokoje piće. Sada ... kada ne pije ništa, pijaniji je nego ikada ... U devet ujutro, Anita Maria, plavokosa sestra krasnih zelenih očiju, koja ga je primila prije tri dana, kada je stigao u bolnicu, donijela je u zajedničku sobu litru hladne vode koju treba polako popiti i spustiti se u malu ambulantu ili operacionu salu.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

SILVA DAUNIC, Waldo je pjesnik, ali nije izdao niti jednu zbirku. Autor je članka Neruda y la mujer perfecta (1971.).

SIMUNOVIC ESTAY, Yerko (Quillota, 1938.) autor je većeg broja knjiga vezanih za poljoprivredu poput one naziva Introduccion al estudio del derecho agrario (Santiago: Gobierno de Chile, Ministerio de agricultura, 2003.).

SIMUNOVIC YURISIC, Nicolas Antonio (Antofagasta, 1931. –. Santiago, 2010.) bio je novinar, izdavač, pisac, predsjednik Instituto Chileno Croata de Cultura i glavni urednik biltena Tamo daleko. Pisao je za časopise poput: Las Ultimas Noticias, La Segunda, El Mercurio i Chanarcillo. Djela su mu: Sebastian y otros cuentos (Santiago, 2001.), Cuentos para Vania (Santiago, 2001.), La Pandilla (Santiago, 2004.) i Los Piratas y la Pincoya y Poemas Marineros (Santiago, 2005.). SIMUNOVIC Aleksandra, jedna od njegovih kćerki, objavila je kuharicu.

SKARMETA VRANICIC, Antonio (Antofagasta, 1940.) je sveučilišni profesor, akademik, pisac, režiser i diplomat. Uređivao je kulturnu rubriku u časopisima Ercilla, Ahora i La Quinta Rueda. Dobitnik je brojnih nagrada, autor filmskih scenarija i radio drama. Od 1959. do 1993. godine njegova su djela uvrštena u čak 16 zbirki i antologija, a od 1968. do 1991. godine o njemu je napisano osam knjiga. Svjetsku slavu stekao je romanom Nerudin pismonoša. Napisao je veći broj romana, koji su doživjeli brojna reizdanja poput: La insurrecion (1982.), Match ball (1989.), Sone que la nieve ardia, Ardiente Paciencia y La Boda del Poeta (1999.) te zbirke pripovijetki El entusiasmo (1969.), Desnudo en el tejado (1963.), Tiro libre (1973.), Novios y solitarios (1975.), Sone que la nieve ardia (1975.), El Ciclista del San Cristobal, No paso nada y otros relatos (1985.), i Santiago pena capital (1991.).

Scenarij za film NO, koji je 2013. godine bio nominiran za Oscara u kategoriji međunarodnog filma, napisan je po njegovoj neobjavljenoj drami El Plebiscito. Skarmeta je nositelj priznanja Premio nacional, najvećeg koje se može dobiti u Čileu, a član je i Čileanske akademije za jezik. Poznat po svojoj prozi, a 1989. godine prilikom posjeta Bobovišću, rodnom mjestu svog djeda Stjepana, dobio je inspiraciju da zapiše i nekoliko stihova, koje je posvetio svom djedu i baki Jerki, rođenoj u Antofagasti :

Moj nono i nona čvrsti su bili.

Smrt ih je kasno zatekla

poput autobusa koji ne stiže

ili aviona na divljoj pisti.

Bez riječi su se opraštali.

Stigla je televizija,

kada su gotovo oslijepili.

Unuk im je objavio svoju prvu knjigu,

kada više nisu mogli čitati.

Nikada bogati nisu bili,

a nekoliko puta su osiromašili.

Zaradili su astmu,

nabrekle su im vene.

Primi ih, Bože, u svoje kraljevstvo sveto.

Njih koji su toliko molili.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

Roditelji njegove bake, Jerke Šimunović, došli su iz Dračevice na Braču. Skarmeta je pričao da je baka uvijek tražila da joj on izmišlja priče i da je zbog toga postao pisac.

SKARNIC HARASIC, Matija (Milna, 1881. - Antofagasta, 1953.) bio je politički angažiran novinar, a takve su mu bile i novine. Živio je u Boliviji. Bio je povjerenik argentinskog lista Zajednica iz Rosaria. Po dolasku u Čile uređivao je list Pokret (od 1914. godine) i masonsku reviju Luz y verdad. U Antofagasti je pokrenuo dnevnik El Abece, kojeg je financirao Paško Baburica, iako u tekstovima nikada nije bio spomenut. Dnevnik je bio ljevičarski orijentiran, izlazio je do 1926. godine, a nakon sedmogodišnje pauze ponovno je počeo izlaziti 1933.godine i izlazio je u kontinuitetu do 1953. godine. U to se vrijeme Skarinic u svojim tekstovima uglavnom bavio političkim temama i oštro se suprotstavljao nacizmu.

SKOKNIC ETEROVIC, Alexander (Antofagasta, 1944.) politički je stručnjak i bivši diplomat; pisac, novinar, gastro kroničar i urednik časopisa BAC Chile.

SOLANICH SOTOMAYOR Enrique, piše o povijesti umjetnosti, poput Un pintor ensimismado: Luis lobo Parga (Concepcion: Atenea, 2002.) i Escultura publica y la cupula de la Basilica de Lourdes se Santiago (Concepcion: Atenea, 2006.) i Escultura en Chile: otra mirada para su estudio (Santiago: RIL Editores, 2017., treće nadopunjeno izdanje).

STANCIC LUCIC, Simon (Punta Arenas, 1912. – Santiago, 1980.) bio je novinar. Pisao je za dnevnik La Union, gdje je uređivao sportsku rubriku, a zatim je iz Punta Arenasa otišao u Santiago gdje je pisao za El Mercurio. Kasnije je postao  i urednik sportske revije Tenis.

SULE CANDIA, Anselmo (Santiago, 1934. – Santiago, 2002.) je napisao Testimonios de lucha por la democracia, Chile, America Latina y el Caribe (Peru: ILESCO, 1988.).

ŠTAMBUK MAYORGA, Patricia (Punta Arenas, 1951.) je profesorica, urednica kulturnog sadržaja, direktorica na radiju i televiziji i urednica više različitih novina. Koautorica je knjige Violeta Parra. Gracias a la vida. Testimonios. (Santiago: Editorial Galerna, 1976. i Pehuen, 2010.), a objavljena joj je i knjiga Rosa Yagan, el ultimo eslabon, (Santiago: Editorial Andres Bello 1986., 1992., 2004.). Knjiga je doživjela brojna izdanja, prevedena je na engleski i španjolski jezik, a zahvaljujući njoj Particia Štambuk je postala akademik, prvo dopisni član, a zatim i član. U knjizi Chilenos for Export – Relados de Vida (Santiago: Editorial Argua, 2005.) objavila je razgovore s dvanaestero Čileanaca svjetskog glasa. Zatim 2006. godine, u izdanju LOM Ediciones iz Santiaga, izlazi njena knjiga o plemenu Yagan, najjužnijem narodu na planeti pod naslovom El zarpe final. Iduće, 2007. godine, izlazi njena knjiga Voces en el paneton, Historias y personajes del cementerio No1 de Valparaiso (Valparaiso: Ediciones Universitarias, 2007.). Naredno razdoblje posvetila je proučavanju suvremene povijesti Uskršnjeg otoka (Rapa Nui) što je opisala u knjigama Rongo, La historia oculta de Isla de Pascua (Santiago: Pehuen, 2010.) i Iorana & Goodbye. Una base yanqui en Rapa Nui (Santiago: Pehuen, 2016.). Nedavno je objavila svoj rad, vezan za predavanja na sveučilištu, pod naslovom La palabra, el periodismo y la memoria, a posebno zanimanje u hrvatskoj zajednici u Santiagu izazvalo je njeno predavanje Brac, el eslabon croata (Brač, hrvatska karika).

Citat iz knjige Rosa Yagan :

     Rosa Yagan je Indijanka dvije kulture, čarobni most između dva stoljeća; između kanua, maune i zrakoplova; između vračanja i moderne medicine; između legendi svojih najudaljenijih predaka i religije misionara. Vidi, osjeća i priča, sve na svoj način. Ono što su Yagani tvrdili nije ni milijunti dio onoga što je o njima zapisano. Uvijek su to bili Indijanci s točke gledanja onoga koji Indijanac nije bio.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

TARTAGLIA TIRONI, Miroslav (Split 1892. – Zagreb 1966.) bio je poznati društveni radnik u Punta Arenasu, početkom XX. stoljeća. Jedno je vrijeme uređivao list Domovina, kasnije pod imenom Jugoslavenska domovina. Zajedno s Vicenteom Damjanovićem bio je vlasnik Hrvatske tiskare, a uvodnike i komentare je potpisivao sa pseudonimom Buci. Jedan je od utemeljitelja Hrvatskog doma, osnovanog 13. ožujka 1915. godine.

TOCIGL SEGA, Boris (Santiago, 1934. – 2012.) bio je pisac i novinar, član Udruženja čileanskih pisaca i urednik časopisa Industria. Napisao je: Guardia de imaginaria (Santiago: Editorial Universitaria, 1959.), Philosdendron (Santiago, 1984.), Memorias de un hombre enamorado (Santiago: 1991.) i Don't Cry Immigrant.

TOMIC ERRAZURIZ, Esteban (Santiago, 1942.) je odvjetnik, veleposlanik, predstavnik Čilea u Ujedinjenim narodima i pisac. Potomak je splitskih obitelji Tomić i Dvornik. Njegova priča El carillon pojavljuje se u knjizi Escriben los abogados (1985.) u izdanju Kluba odvjetnika Čilea iz Santiaga.

TOMIC ROMERO, Radomiro (Calama, 1914. – Santiago, 1992.) bio je pravnik, političar i diplomat. Objavio je sedamdesetak radova s područja međunarodnih odnosa, gospodarstva i politike, a neki od njih su: Chile y la Segunda Guerra Mundial (1942.), Sobre las relaciones diplomaticas con la Union Sovietica (1945.), Una politica de cobre en Chile (1952.), El sistema Interamericano y el Mercado Regional (1958.), Unidad y Diversidad de la Democracia Cristiana en el Mundo (1962.), America Latina: el desafio de un mundo que nace (1973.), Bases y perspectivas de un Nuevo Orden Economico Internacional (1978.), La Democracia que Muere y que debe Nacer (1982.), Testimonio sobre Gabriela Mistral (1983.), Teologia de la Liberacion, Promesa o Amenaza? (1985.), Procesos de Reconciliacion en America Latina (1985.), i Testimonios (1988.).

TOMICIC PAPIC, Haydee (Antofagasta, 1927. – Santiago, 2010.) bila je pedagoginja i profesorica povijesti i zemljopisa. Bila je suradnica u listu La Manana. Objavila je djelo Yugoslavia: Habia una vez un pais. Posljednjih godina pisala je uglavnom eseje poput: Dos destinos Maria Curie – Sklodowska y Milena Einstein – Maric (2005.), Caballos con historia (2005.) i Los pueblos balcanicos en la Historia europea (2006.). Posljednje djelo napisala je 2009. godine, pod naslovom Memorias tardias, u kojemu se prisjećala svoje mladosti u Antofagasti i života s Antunom Domicem Bezicem (vidi pod D). Djelo je u rukopisu sačuvano na Institutu naprednih ideja, u zbirci profesorice Tomicic Papic, na Čileanskom sveučilištu u Santiagu.

TOMICIC RENDIC, Antonio (Supetar, 1902. – Antofagasta, 1962.) bio je ljekarnik i pjesnik. Pisao je pod pseudonimom El Gitano. Najpoznatija njegova pjesma je Reloj de mi Plaza Marinera.

TORO LEONTIC, Emilia (Santiago, 1951.) je liječnica i pjesnikinja. Objavila je zbirke pjesama: Voces subterraneas (1983.), Poemedica (1987.), A ojos cerrados (1988.) i Territorios secretos (1992.). Prvu zbirku posvetila je Carmen i Jose Luisu, nestalima u Argentini 1977. godine. U svojoj poeziji diže glas protiv nasilja pa je čak u jednoj od svojih zbirki pjesama predvidjela strahote rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ninos de la guerra (Djecu rata), napisala je 1999. godine.

Djeca rata

se isprepletu

među podzemnim korijenjem

podnoseći bol

kroz mećavu

rastu

prije nego se razbiju u komade

ostare prije postojanja

uče po pamćenju

miris umora

samo gledaju

omami ih glazba iz daljine

sklapaju oči svojih mrtvih

kao ljude

pozdravljaju ih

ne govore

ni jednu

riječ.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

TORRES DUJISIN, Isabel (Santiago, 1956.) profesorica je povijesti i spisateljica. Napisala je: La Derecha en Chile: Evolucion Historica y Proyecciones a Futuro (koautorstvo s Tomasom Moulianom 1986.), Condiciones de Vida en los Sectores Populares en Santiago entre 1900 y 1930 (1987.), Discusiones entre Honorables: Las candidaturas Presidenciales de la Derecha (ponovo u koautorstvu s Tomasom Moulianom 1987.), La Novelle Droite Chilienne (1988.), La reorganizacion de los Partidos de Derecha en Chile (1983.), Continuidad o cambio en la linea politica del Partido Comunista en Chile (1988.), La Evolucion del sistema Electoral en Chile a partir de la Constitucion de 1925 (1989.), La problematica de la derecha en Chile, 1964-1983, en: Muerte y resurrecion: Los partidos politicos en el autoritarismo y las Transiciones del Cono Sur (s Tomasom Moulianom 1989.), El imaginario colectivo de la decada del sesenta: la revolucion, miedo y quimera (1998.), Pascual Baburizza: de joven emigrante a gran empresario salitrero (1998.), La fuerza de la revolucion: Ilusion y miedo (2000.), Chile contemporaneo, 1950-1970 (2001.) i La vida de un Croata: Pascual Baburizza Soletic (Valparaiso: Universida de Playa Ancha, 2003.) i El imaginario de las elites y los sectores populares 1919-1922 (Santiago: Editorial Universitaria, 2010.).

TORRES DUJISIN, Mario (Santiago, 1950.) je profesor sociologije, ekonomist i pisac. Bio je suradnik u časopisima poput Mercado Moderno, Las Ultimas Noticias i Fermarket u Santiagu te časopisu Tempo iz Lisabona i Manual For the Exporter u izdanju kanadskog Veleposlanstva u Santiagu. Njegove priče objavljene su i u antologijama Tren de Aterrizaje i Los Dioses Oscuros.

TORRES MIMICA, Tamara (Porvenir, 1966.) ravnateljica je Muzeja grada Porvenira i autorica knjižice Memorias Fueguinas (1999.), koja sadrži životopise nekih osoba hrvatskog porijekla, nastanjenih na Ognjenoj zemlji. Zajedno s Mateom Martinićem napisala je knjigu o strojevima za vađenje zlata, pod naslovom La mineria aurifera mecanizada en Tierra del Fuego.

TRUTANIC, Ivan (Gornji Humac, 1877. – Split, 1931.) bio je dopredsjednik Sokola iz Punta Arenasa i urednik više različitih novina. Od Pedra (Petra) Gasica preuzeo je list Domovina i preimenovao ga u Novo doba, a kasnije je kupio i list Dom. Vratio se u domovinu, u grad Split, gdje je bio direktor banke. U Splitu je ostao do svoje smrti 1931. godine.

TURINA TURINA, Josefa Alfina (Punta Arenas, 1907. – Santiago, 1986.), poznata kao Pepita, bila je čileanska književnica i suosnivačica Eksperimentalnog kazališta na Čileanskom sveučilištu. Bila je i članica izdavačkog odbora Amigos del libro, koji je izdao knjigu Quien es quien en las Letras Chilenas?, u kojoj se nalazi Turinin autobiografski esej Quien soy?. U čileanskom tisku i književnim časopisima njenom je radu posvećeno preko 70 osvrta i književnih kritika. Napisala je romane Un drama de almas (1934.) i Zona intima: La solteria (1941.) i autobiografsku prozu Quien soy? (1978.) i Quienes somos? (1983.). Pisala je i eseje poput: Walt Whitman cotidiano y eterno (1942.), Sombras y entresombras de la poesia Chilena actual, MultiDialogos (1978.), MultiDialogo sobre matrimonio, la familia y sus prismas (1985.) i 6 Cuentos de escritores Chileno-Yugoeslavos. Njene pripovijetke su: Lo que no pudo ser (1931.), La caida de Romanielfo (1931.), Justicia (1932.), En la noche estrellada (1933.), Una manana (1936.), La nina que quiso ir al horizonte (1938.), No hay para que sonar (1940.), La ciudad llama (1941.), El hombre se acuerda del nino (1942.), Cuando ella volvio (1944.), La mujer que no quiso ver el sol (1960.), El refugio de las campanas (1973.), El arbol de piedrarosa (1973.), Los caballos que cambiaron de color (1975.), Tres tiempos en la vida de Sergia (1986.) i La nina pelirroja. +

U knjizi Pepita Turina o la vida que nos duele (Pepita Turina ili život koji boli) književnica govori autoru Juan Antoniu Massoneu:

     Ja bih voljela imati silno ime, koje prije svega ima jedrinu, koje nije šminka nego otkrivanje. Voljela bih imati slavensko ime, za iskazati svoje pretke i da ne može imati deminutiv, ali moji roditelji su se oduševljavali španjolskim imenima. Nazvali su nas: Ramona, Petronila, Isabel, Alfonso, Jacinto, na kraju i mene Pepita, koje proizlazi iz Jose, Josefas i Josefina. Deminutiv me umanjuje, smatram ga prostim i prostačkim, a original smatram grubim.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

URSIC LEAL, Maria Cristina (Punta Arenas, 1939. – 1985.) bila je profesorica španjolskog jezika i pjesnikinja. Školovala se u Magallanesu i u Santiagu na Katoličkom sveučilištu u Čileu. Objavila je zbirku pjesama Mano fugaz (1980.). U svojoj poeziji piše o rodnom gradu,o obiteljskom životu i uspomenama iz Punta Arenasa. Nagrada za pjesništvo Premio Maria Cristina Ursic de poesia nosi njezino ime.

URSIC LIVACIC, Francisca Doyma (Punta Arenas, 1933.) je tajnica, ali se također bavi i pisanjem. Autorica je brojnih priča i pjesama nadahnutih životom hrvatskih iseljenika.

URSIC LJUBETIC, Juan (Punta Arenas, 1931. – Santiago, 2012.) po zanimanju je bio trgovac, ali se bavio i pisanjem. Srednju školu je završio u Punta Arenasu, a 1948. godine upisuje kazališnu školu Fray Mocho u Buenos Airesu. U mlađim godinama se bavio novinarstvom i pisao za lokalne novine El Magallanes. Objavio je zbirku priča Mas mejor (Punta Arenas, 1968.) i novelu Trampa celular (Punta Arenas: Ediciones Libreria Nueva America, 1993.).

VALJALO CEPEDA, David (Iquique, 1924. – Santiago, 2005.) je bio pjesnik. Neka od njegovih objavljenih djela su: Los momentos sin numero (Santiago: Ediciones Acanto, 1948.), El otro Fuego (tiskana u Bogoti 1960., u Meksiku 1985. i u Santiagu 1993.), Trece poemas (Los Angeles, CA: Ediciones de la frontera, 1966.), Elegia al aniversario del universo (Meksiko: Ediciones Letras de Ayer y de Hoy, 1985.), Poemas de la resistencia (objavljena u Los Angelesu 1985., Boulderu, u Colorado 1985., i u Santiagu 2003.) i Antologia senalada (Santiago: Ediciones La Frontera, 2005.).

VENEGAS NOVAKOVIC, Sebastian (rođen u Osornu) čileanski je slikar i autor knjige Molinos poeticos (Santiago: LOM Ediciones, 2004.).

VERDUGO MARINKOVIC, Mario (Santiago, 1925.) pisao je uglavnom djela vezana za pravnu znanost poput: Codigo penal (Santiago: Ediciones Encina 1968. i Editorial Cono Sur 1987.), Codigo de Justicia Militar (Santiago: Ediciones Encina, 1975.), Diccionario de Jurisprudencia Chilena 1958-1983 (Santiago: Editorial Cono Sur, 1984.), Leyes politicas (Santiago: Editorial Cono Sur), Derecho constitucional (Santiago: Editorial Juridica de Chile, 1997.), Manual de derecho publico (Santiago: Editorial Juridica de Chile, 1979., 1999., 2008. i 2011.) i Constitucion politica de la Republica de Chile (Santiago: Editorial Juridica Cono Sur 1993., 1998., 1999., 2000. i 2011.).

VLADILO KARSTULOVIC, Vjera (Antofagasta, 1930. – Santiago, 2010.) napisala je zbirku pjesama pod nazivom Mi tierra, mis calles, mi gente (Antofagasta: Universidad Catolica del Norte 1993.).

VODANOVIC JOHNSON, Milena (Santiago, 1962.) profesorica je novinarstva na fakultetu Diego Portales u Santiagu i kći pisca Sergia Vodanovica. Glavna je urednica časopisa Paula i novinarka Universidad Catolica. Tijekom svoje karijere surađivala je s časopisima APSI i nacionalnom televizijom, a bila je i glavna odgovorna osoba zadužena za odnose s medijima pri Čileanskom veleposlanstvu u Španjolskoj (1990. –1992.) i Čileanskom paviljonu na Expo Sevilla u Španjolskoj (1990.).

VODANOVIC HAKLICKA, Antonio (1916. - 2005.) bio je pravnik koji je ujedno i pisao, uglavnom djela s područja prava poput: La prelacion de creditos (Santiago: Editorial Nascimiento, 1940.), Particion de bienes koje je izdano tri puta do 1999. godine, zatim Curso de derecho civil, s reizdanjima od 1939. do 1974. godine i djelo Codigo civil koje je također doživjelo pet izdanja od 1968. do 1988. godine. Objavio je još brojna djela, a posljednje njegovo objavljeno djelo je Tratado de los derechos reales 1997., koje je ponovo objavljeno nakon njegove smrti 2010. godine.

VODANOVIC PISTELLI, Sergio (Split, 1926. – Santiago, 2001.) bio je odvjetnik, akademik, profesor i pisac. Redoviti je član Umjetničke akademije i Čileansko-hrvatskog instituta za kulturu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a kritičari smatraju da je uvelike utjecao na promjenu literarnih struja u Čileu. Njegova djela prevođena su na mnoge druge jezike.

Napisao je mnogobrojne drame, a neke od njih su: El principe azul (1947.), El senador no es honorable (1952.), Mi mujer necesita marido (1953.), La ciguena tambien espera (1955.), Los fugativos (1956.), Deja que los perros ladren (Santiago: Editorial Salesiana, 1959.), Los fugitivos (1964.), Vina, tres comedias en el traje del bano (1964.), El delantal blanco (1965.), La gente como nosotros (1965.), Las exiliadas (Santiago: Editorial Zig Zag, 1966.), Perdon, estamos en guerra (1966.), Nos tomamos la universidad (1969.), Vina (1970.), El delantal blanco (1974.), Teatro (1978.), Cuantos anos tiene un dia (1978.), La mar estaba serena (1980.), La familia feliz (1983.) i  Los titeres (1984.). Tvorac je TV serijala naziva En la sombra del angel (1990.) i El gordo y el flaco (1995.), a 2003. godine objavljena je i Antologija njegovih teatralnih djela.

Citati iz Deja que los perros ladren:

     Dnevni boravak jedne obiteljske kuće srednje klase u Portugalskoj ulici u Santiagu. To je jednokatnica, s ulazom prema ulici. Dnevni boravak je tako namješten da karakterizira odsutnost sklada. Ima tu namještaja i stvari koje pripadaju različitim stilovima i razdobljima. Tako se, na primjer, vidi jedan radio na starinskom stolnjaku vertikalnog oblika i jedna biblioteka s vratima od stakla i drva crne glazure. Naslonjači i stolice su s pažnjom sačuvani, ali demode. Za promjenu, svijeće, pepeljare i ostali ukrasi su moderni i odaju dobar ukus.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

VODANOVIC VICULIN, Marcos (Punta Arenas, 1910. – Santiago, 2008.) bio je časnik i pisac. Nakon progonstva na otok Mocha, gdje je završio kao tajnik pukovnika Grovea, vođe revolucionarnog pokreta pokušaja uspostavljanja socijalističke republike (neuspjelog), uglavnom se bavio pisanjem članaka prožetih socijalističkim idejama. Vodanovic je napisao zbirku priča pod naslovom Un hombre que quiso ser normal (Valparaiso: Editorial Chilena, 1934.).

VOJKOVIC TRIER, Alex (Santiago, 1952.) objavio je zbirku pjesama pod naslovom Agua.

VRSALOVIC MIHOEVIC, Juan objavio je Servicios tecnologicos universitarios (Santiago: CINDA, 1989.), Proceso legislativo chileno: un enfoque cuantitativo (Valparaiso: Congreso Nacional, 1994.), La evolucion de las leyes (Valparaiso: Ediciones Universitarias, 2002.).

VUKASOVIC VRSALOVIC de DRAKSLER, Desenka (Punta Arenas, 1932. - Cerro-Sombrero 2011.) objavila je zbirke pjesama Poesia i Tarde de domingo ( Punta Arenas, 1982.) i zbirku priča En Balde Cantan los Triles. Njezine pjesme su prevedene na mnoge jezike i objavljene u Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj i Španjolskoj. Proglašena je ženom godine 2001. za regiju Mageljanes. Dobitnica je raznih međunarodnih i domaćih nagrada i priznanja, a stihovi njene pjesme Doseljenik uklesani su na Spomeniku hrvatskim doseljenicima u Porveniru na Ognjenoj zemlji:

Više te neću vidjeti kao avanturistu

za mene bit ćeš čovjek

koji je došao iz daleka jednog dana

s pjesmom na usnama i s iluzijom u grudima.

(prijevod Branka Bezić Filipović)                            

Njeni stihovi uklesani su i na Spomeniku mučenicima (Monumento a los Martires) u Cerro Sombreru, gdje je i živjela, a koji je posvećen tužnom nizu od 71 osobe koje su tijekom 50 godina ostavile svoje živote na radnome mjestu.

Pjesnikinja kaže: Ostavili su trag svojih baklji u plavim lancima, na putu lastavica k nebu.

VUKELIC ARANCIBIA, Dragica (Santiago, 1958.) inženjerka je prehrambene tehnologije i dopredsjednica Udruge stručnjaka i poslovnih ljudi hrvatskog porijekla u Čileu. Njen otac Jose Vukelić bio je Hrvat iz Like, a u Čile je došao po završetku II. svjetskog rata. Ocu je posvetila i knjigu Falcones en mi alma (Sokolovi u mojoj duši) u kojoj opisuje njegov životni put, a koju je objavila 2015. godine.

VUKOVIC ARECHETA, Maria Elena (Punta Arenas, 1918. – 2013.) bila je spisateljica i autorica tridesetak dramskih komada poput El hijo del hospicio i Los Mirasoles te brojnih radio drama. Prema njenom tekstu napisan je scenarij za film Ivan el pirata, a napisala je i knjigu Tierra, trabajo y el amor (1940.). Pisala je i za djecu i za odrasle.

VUSKOVIC ROJO, Abraham Sergio (Illapel, 1930.) čileanski je političar, profesor i pisac. Bio je gradonačelnik Valparaisa od 1970. do 1973. godine. Nakon pada predsjednika Allendea i državnog udara 1973. godine, bio je uhićen i mučen na brodu La Esmeralda (od strane sljedbenika novog predsjednika Pinocheta).

Kasnije je odveden u zatvor na otoku Dawsonu u Mageljanovom tjesnacu, gdje je bio zadržan osam mjeseci. Neka od njegovih djela su: La estructura material del pensamiento (Lautaro: Impr. y Lit. Mansilla, 1958.), Investigaciones sobre el origen del pensamiento (Santiago: Editora Austral, 1961.), Dialogo con la Democracia Cristiana (Valparaiso: Instituto Popular Valparaiso, 1970.), Teoria de la ambiguedad (Santiago: Editorial Austral, 1964.), Revolucion, Estado, propiedad: problematica democrata cristiana (Santiago: Editorial Austral, 1968.), Un filosofo llamado Lenin (Santiago: Impr. Horizonte, 1971.), El pluripartidismo y el proceso revolucionario chileno. Gobierno popular hacia el socialismo en Chile (Santiago: Editorial Austral, 1973.), La religion opio del pueblo y protesta contra la miseria real (Rotterdam: I.N.C. 1982.), Dawson (Madrid: Ediciones Michay, 1984.), Del stalinismo a la Perestroika (Santiago: Chileamerica, 1991.), Breviario de Platon (Valparaiso: Universidad de Playa Ancha, 1998.), Allende en el mundo (2002.) i Filosofia latinoamericana (Valparaiso: Ediciones Faculdad de la Universidad de Playa Ancha, 2004.).

WEISSENBERGER RAGANZINI, Prvislav (Šibenik, 1902. – Santiago, 2000.) bio je sveučilišni profesor i pisac. U Čile je došao 1955. godine, kao bi predavao na Katoličkom sveučilištu u Santiagu. Autor je različitih studija s područja politike, a pisao je i o povijesti Hrvata u Čileu. U domovini je napisao Pred obnovom naših privrednih odnosa sa Španijom (1939.), a u Čileu je objavio djela: Divergentes tendencias economicas y sociales de las dos partes de Alemania (1959.), El Destino de los pueblos de la cuenca del Danubio (1965.), Relaciones entre Austria – Hungaria y Chile, anos 1900 (Santiago: Pontificia Universidad Catolica, 1967.),  Relaciones entre Austria – Hungaria, anos 1903 – 1904 (Santiago: Pontificia Universidad Catolica, 1968.), i Los Croatas en Chile y el Movimiento Nacional en Croacia de 1903 (1972.).

YANKOVIC BUSTOS, Carolina Beatriz (Punta Arenas, 1983.) objavila je knjigu Tras esos muros (Punta Arenas: Ediciones Universidad de Magallanes, 2005.).

YANKOVIC S., Jeronimo autor je knjige De la orfandad a la gloria. Historia de un nino pobre (San Bernardo: Imprenta La idea, 1937.).

YANEZ ETEROVIC, Eliana (Punta Arenas, 1949.) je pjesnikinja. Objavila je zbirke pjesama Espejos y suenos (1983.) i Breves decires de amor y significado de Navidad (1995.). Dobitnica je raznih nagrada za poeziju.

YOVANOVICH VASQUEZ, Carlos A. bio je tajnik i ravnatelj Regionalnog vijeća Udruženja novinara Čilea. Objavio je La caverna sobre el rio (Santiago, 1984.).

YURAC SOTO, Alberto (Castro, 1939. – 1993.) bio je docent Politehničkog fakulteta i novinar lista Diario el Llanquihue. Ulica Calle Periodista Alberto Yurac Soto u Castru nosi njegovo ime.

YURAS YURAC, Mateo (Antofagasta, 1941. – 2008.) bio je ravnatelj Škole za glazbu i umjetnost u gradu Ovalle. Pisao je djela za kazalište, od kojih su mu objavljena: Perla marina (Antofagasta, 1963.), Tres cuerdas para una guitarra (Antofagasta: Imp. Erica, 1965.) i Paren al mundo que me bajo (1996.). Uređivao je i časopis za kulturu La Estrella alpina te režirao autobiografski film Sin-con-sentidos (Ovalle: Auditorio Municipal de Ovalle, 2002.), koji je prožet motivima iseljeništva i odlaska sa hrvatskog sela u Čile.

YURJEVIC KULJIS, Andres (Iquique, 1904. – Santiago, 1964.), bio je svećenik, generalni vikar i pisac. Pisao je uglavnom djela religioznog karaktera, a neka od njih su: Sic orabilis: asi habeis de orar (Santiago: La Gratitud Nacional, 1943.), El Padre os ama (Santiago: Ediciones Paulinas, 1958.), El Santo Rosario, Sic orabitis (1943.), La Realeza de Maria (1936.) i La Vocacion Sacerdotal (1938.).

YURJEVIC ROGOSIC, Sjeverka Margarita (Porvenir, 1947.) napisala je brojne priče nadahnute poviješću hrvatskih doseljenika. Živi i radi u Punta Arenasu.

ZANINOVIC, Paola objavila je zbirku pjesama pod naslovom Beber de tantas bocas: antologia experimental (Santiago, 1998.).

ZLATAR BECERRA, Pedro Arturo (Antofagasta, 1944.) po zanimanju je novinar, ali bavi se i dramaturgijom. Za scenu je adaptirao roman La Reina Isabel cantaba rancheras Hernana Rivere Leteliera, čija je praizvedba bila 1997. godine. Napisao je djela En Mejillones yo tuve un amor (1995.) i Con condon o sin condon…esa es la cuestion (1997.), a u pripremi za tisak su još drama El escandalo de la calle Huanchaca i priča Cuentos para mi excomunion.

ZLATAR FRANULIC, Jorge (Antofagasta), bio je liječnik. Objavio je stručni članak Las complicaciones quirurgicas de la fiebre tifoidea (Santiago: Imprenta Universitaria, 1933.).

ZLATAR MONTAN, Vjera (Antofagasta, 1926. – 2016.), bila je čileanska povjesničarka i Magistra arheologije. Studij je završila u Zagrebu 1969. godine, radila je kao istraživačica u Arheološkom institutu sveučilišta u Antofagasti, sudjelovala na brojnim kongresima arheologa te se bavila istraživačkim radom na terenima u Čileu i Hrvatskoj. Osim stručnih radova s područja arheologije, pisala je i knjige o povijesti hrvatskih iseljenika na sjeveru Čilea poput: Los Croatas, el Salitre y Tarapaca (Iquique: Hrvatski dom, 2001.), Inmigracion Croata en Antofagasta (Antofagasta: Sociedad Croata, 2002.) a s Hrvojem Ostojićem Perićem objavljuje knjigu De la Bura a la Camanchaca (Iquique, 2002.). Prilikom svoje posjete Antofagasti 2005. godine Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, odlikovao ju je Odličjem Danice hrvatske, s likom Marka Marulića, za rad na području kulture.

U knjizi Inmigracion croata en Antofagasta – Hrvatski doseljenici u Antofagasti, Vjera Zlatar Montan je napisala:

     Doseljenik se udaljio od svoje domovine nadajući se jednog dana povratku, održavajući vezu putem pisama, koja su se s vremenom prorijedila; udomio se zauvijek u drugim zemljama, osnovao je obitelj a uspomene su izblijedile i čežnja za povratkom je oslabila. Ali, nikada nije izgubio ljubav prema dalekoj domovini niti o njoj prestao razmišljati.

(prijevod Branka Bezić Filipović)

ZUFIC SUCEVIC, Bartul (Jelsa, 1874. - Iquique, 1955.), bio je učitelj u domovini, a u Čileu se bavio trgovinom. U Iquiqueu je 1910. godine, povodom 100. obljetnice nezavisnosti Čilea, podignut spomenik slavenskim doseljenicima, tom je prilikom Zufic napisao članak za list El Nacion u kojemu je prikazao položaj Hrvatske unutar Austro-Ugarske monarhije.

POPIS IZVORA:

Usmeni izvori:

Muller Turina, Karen; Simunovic Yurisic, Nicolas. Instituto Chileno–Croata de Cultura.  Santiago.

POPIS LITERATURE:

Antić, Ljubomir. 1991. Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Stvarnost. Zagreb.

Bonačić Dorić,  Luka. 1941. Historia de los Yugoslavos en Magallanes. Punta Arenas.

Filipović Bezić, Branka. 2006.  Da se ne zaborave...o piscima s jadranske obale u prekomorskim zemljama. Split.

Goic Goic, Cedomil. 2012. Bibliografia de autores chilenos de ascendencia croata 1888.-2012. Cuadernos de la Academia chilena de la lengua. Santiago.

Guzman C., Leonardo. 1967. Notas sobre la austera vida de don Pascual Baburizza S. Santiago.

Hanž, Branko. 2001.  Stoljeće hrvatske knjige u iseljeništvu 1900.-2000.  Katalog izložbe. Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Zagreb.

Mataić, Dane. 1988. Hrvati u Čileu. Zagreb.

Martinić Beroš, Mateo. 1946. La inmigracion yugoslava en Magallanes. Punta Arenas.

Martinić Beroš, Mateo. 1978. Croatas en Magallanes. Punta Arenas.

Male novine. 1986. – 2017. Hrvatski dom. Punta Arenas.

Ostavština Milostislava Bartulice. 1908. – 1965. Jugoslavenska ujedinjena omladina i jugoslavenska narodna obrana u Južnoj Americi. Omladinska i nacionalno-iseljenička zbirka. Državni arhiv. Split.

Pučki list, Pučka prosvjeta, Novo doba. Muzej grada Splita. Split.

Zemljar, Ante. 1992. Malo riječi za veliku temu: Pisci, potomci hrvatskih doseljnika u Čileu. Zagreb.

ZAHVALE:

Brzovic Lilo, Santiago de Chile

Damianovic Dela Torre Lucas, Punta Arenas

Damjanović Daniel, Split

Josseau Filipić Lisette, Split

Kalafatovic Danilo, Santiago de Chile

Kutulus Marco, Antofagasta

Lausic King Goran, Universidad de Magallanes, Punta Arenas

Mihovilović Perić Margarita, Punta Arenas

Mijač Rudi, Počasni konzulat RH u Punta Arenasu

Muller Turina Karen, Santiago de Chile

Obilinovic John, Antofagasta

Perić Alexandar, Antofagasta

Skoknic Alexander, Santiago de Chile

Solovera Roje Tatjana, Split

Yurac Juroslav, Santiago de Chile

---

[1] Branka Bezić Filipović: Da se ne zaborave...o piscima s jadranske obale u prekomorskim zemljama, HMI Split 2006. godine

[2]  Barrientos Bradasic na španjolskom kaže: Yugolotes y Chiloslavos, izvrćući kako se pravilno kaže: Yugoslavos y Chilotes. Zato je i prevedeno na jednak način,  ne kao Jugoslaveni i Čiloti, već izvrnuto.

[3] Prije Damjanovića i Tartaglie, list Domovina je od 1908. do 1910. godine uređivao Petar Gašić.

[4] Kostumbrizam je literarni pokret koji je 1820. godine započeo  u  Španjolskoj, a bavi se temama sa sela i životima  običnih ljudi, na realističan način.