PRVI POČETCI U ITALIJI

Nakon krvavog hrvatskog proljeća i tragedije kod Bleiburga (svibanj 1945.), kada smo doživjeli najveći slom u našoj narodnoj poviesti, prisilieno napustivši našu dragu domovinu Hrvatsku našli smo se na stranim cestama i krenusmo na put emigracije. Naš rastanak s rodnom grudom bio je neprebolan. Strašne viesti o mučenju hrvatske mladeži po Alpskim klisurama ubijale su u nama svaku volju i smisao za život. Bili smo prepušteni vihoru sudbine, koji nas je bacio u logore Austrije i Italije, gdje smo jeli darovane zalogaje tudjega kruha.

Unatoč svega tog zla i nevolja, koje su se na nas oborile, nismo klonuli. Hrvat, vičan patnji i stradanjima, uvjeren da trpi za više ideale, ponosno je digao čelo. Počeli smo se okupjati, razmišljati i raditi. Pod takvim težkim prilikama mi smo i zapjevali. Nije to bila pjesma veselja i zabave. To je bio krik protesta protiv najveće nepravde dvadesetog stoljéća. Odraz ranjene hrvatske duše, koja je u pobožnom skrušenju našla utjehe u tradicionalnoj hrvatskoj pjesmi:

Iz zemaljske suzne doli

Uzdižemo k Tebi glas:

Sveti Ante, moli za nas,

Sada i na smrtni čas!

To je bila prva naša pjesma, molitva hrvatskog prognanika, vapaj za povezivanjem u slozi, uzdisaj za ostavljenom Hrvatskom!

Odmah na početku emigracije, u svibnju i lipnju 1945., okupljaju se hrvatski pjevači i stvaraju prve male pjevačke zborove. Jedni na skrajnjem jugu Italije, u logorima Grumo Appula i Tri Case (pod vodstvom Josipa Bujanovića), drugi u logorima Trevisa, Reggio Emilia i Bologne, pod vodstvom i inicijativom Ing. Prof. Stjepana Horvata i ravnanjem Tvrtka Matekala.

U srpnju 1945., kad konačno stižemo u poznati hrvatski logor Fermo, u koji su kasnije pridošli i Hrvati iz drugih logora s juga Italije, oniva se veliki pjevački zbor, pod imenom: "Pjevački Zbor Hrvata Izbjeglica logor Femo".

Početak je bio težak. Bez partitura, glasbala i drugih sredštava, a da o drugim logorskim neprilikama i ne govorimo, bio je gotovo nemoguć bilo kakav kulturan rad. Ali, odmah je progovorio hrvatski stvaralački duh. Sveučilišni profesor Stjepan Horvat, rektor Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, iako nije do tada bio poznat kao skladatetj, pobudjen narodnom tragedijom stvara nekoliko glasbenih djela duhovnog značaja, a kasnijo i svjetovnog, koja će ostati u hrvatskoj glasbi, ne samo kao uspomena na tužne stranice naše poviesti, nego i kao trajan doprinos glasbenoj umjetnosti. To su: "Oda Smrti" posvećena Bleiburškim žrtvara a zatim "Molitva Gospodinu" i poznata "Ave Maria". Tko pozna ova djela, njihovu melodiju i njihov sadržaj, uvjerit će se, da smo kolektivno, zajedno s autorom, propjevali iz osjećaja i čežnje za Domovinom i kriknuli u boli nad nepravdom, koja je oduzeta živote tisućama pripadnika nevine hrvatske mladeži.

Uz ove prve nezaboravne skladbe i one napisane po sjećanju (F. Dučmelića), kasnije su se pronašle i iz Rima doniele mnoge druge skladbe, hrvatske i talijanske, crkvenog i svjetovnog značaja, te je naš zbor ubrzo stvorio bogati program. U medjuvremenu je uskladbio jednu novu pjesmu skladatelj Antun Kopitović, koja je poznata pod imenom "Naša pjesma^". Kroz ova su pjesmu progovorili svi jadi i nevolje današnje Hrvatske: naša tuga i ponos, naša nada i odlučnost, naša nešlomljiva vjera, "da Hrvatska živi dok ima nas"! Odjek ove skladbe bio je velik i mnogi je nazivaju "himnom hrvatskih emigranata".

Fermanski zbor pod ravnanjem i zaslužnog zborovodje Josipa Bujanovića brzo se je razvio, te je za kratko vrieme brojio više od 110 pjevačica i pjevača. Održaje na desetke umjetničkih koncerata po talijanskim gradovima (Fermo, Loreto, Macerata, Ascoli Piceno). Njegov najveći, nezabovarni, uspjeh bio je koncert u Rimu, održan prod predstavnicima 22 nacija, u teatro Espagna, 27. IV. 1946. Zatim je nastup na vatikanskoj radio-postaji, kojom prilikom su i zbor i zborovodja Bujanović bili nagradjeni pohvalnom kritikom uglednog vatikanskog dnevnika "L'Osservatore Romano" (30. IV. 1946.), koji, medju ostalim kaže: "Pred vrlo izabranom internacionalnom publikom koja je upravo prepunila dvoranu, koncert _,je bio originalna velika artistička manifestacija. Ljepota glasova i njihovo savršeno miešanje, delikatnost probranih komada, medju kojima nekoliko narodnih popievki iz iztočne Hrvatske u harmonizaciji ing. prof. Stjepana Horvata, rektora zagrebačkog sveučilišta, slušateljstvo je sa zadovoljstvom primilo, i izvoditelje, koji su bili odjeveni u narodne nošnje, toplim pljeskom nagradilo. Redali su se četveroglasne barkarole, rodoljubne i narodne pjesme pune sklada." Prilikom ovog gostovanja u Rimu, zbor je imao čast biti primljen u audijenciju od Sv. O. Pape Pia XII.

Djelovanje ovog zbora zaslužuje opširniji osvrt. To piscu ovih redaka nije moguće. Prvo, što nije sudjelovao u osnivanju ovog zbora; i drugo, što, unatoč svih nastojanja, da kao tajnik "Jadrana", — koji se smatra legitimnim nastavljačem fermanskog zbora — nije uspio dobiti pismohranu i kroniku onog zbora, pohranjenu u Italiji. Stoga, ova stranica ostaje nepodpuna. Nadajmo se je, da će je netko u budućnosti ispisati.

Jedno je, što svi zajedno ne možemo zaboraviti, jesu hvala i priznanje onima, koji su taj zbor osnovali i podigli, a to je, u prvom redu, ing. prof. Stjepan Horvat, prvi predsjednik fermanskog zbora; zatim pokojni predsjednici: ing. Juraj Marković i Ferdo Pavković, koji su svojim radom, koristeći dugogodisnja izkustva iz Domovino, položili zdrave temelje zboru, koji je i pod okolnostima logorskog života imao sve osebine jedne solidne i stegovane pjevačke skupine. Svakako pripada hvala i zborovodjama i pjevačima, koji su doprinijeli uspjehu zbora, a posebno dirigentima Tvrtku Matekala, Josipu Bujanoviću, Anti Kopitoviću i Marijanu Kindi.

Ivica Dimač